DŽIVO

DŽIVO, lik u komediji Dundo Maroje.

Pȅrin bratučed, zajedno s Bobom prati ju u Rim da bi pronašla zaručnika Mara. Prvi se put pojavljuje u devetom prizoru prvoga čina, a potom u drugom i osamnaestom prizoru trećega čina. Daje potporu Pȅri, uvjeravajući ju da »sve se će načinit« (I, 9), usmjeravajući ju na ostvarivanje cilja za koje je potrebno strpljenje (»Nać ga ćemo, ma se ne more sve u čas tako učinit«, I, 9). Dživo u monologu u drugom prizoru trećega čina razmišlja kako se mladima čini da sve znaju i umiju, »ma brijeme, koje nam je meštar, uči nas i kaže nam dan po dan er što veće naučivamo, tot manje umijemo« (III, 2), aludirajući na svoj nepromišljen čin – nagovorio je Pȅru da ukrade tetkine novce i pođe tražiti Mara, iako mu je pravi motiv bio »iz Dubrovnika otit na pjačer u Rim« (III, 2). Svjestan je da se precijenio te je »došao na misli, na nesan, na velika fastidija« (III, 2) iz čega ne vidi izlaz (»ni znam ni umijem što ću; trijeba mi je čekat da sam s neba mirakulozamente pomožen«, III, 2). Kako Pȅra nije odlučna u ostvarivanju nakane, Dživo preuzima inicijativu (»Pođ’mo, trijeba je stavit pamet na ovo; ovdi mu je otac i znam što ću učinit«, III, 18), iako ona ostaje samo na verbalnoj razini. Iz susreta s Dživulinom Lopuđaninom saznaje se da je Dživo kao mlad plemić nenaviknut na težak pomorski život plovio zajedno s njim. Dživulin ga zadirkuje kako ga je »pitao kašicom« (I, 9) zbog hemoroida koji su ga mučili. Dživo pokazuje bliskost prema hvalisavom Lopuđaninu, iako mu u međusobnom zadirkivanju spretno vraća repliku, stvarajući komički učinak.

Autor: Ana Prolić Kragić