DUNDO MAROJE

DUNDO MAROJE, lik u komediji Dundo Maroje, bogati dubr. trgovac koji je prije tri godine poslao sina Mara da preko Jakina (Ancone) ode u Firencu i za pet tisuća dukata nabavi tkanina te produži za Sofiju, obećavši da će mu, ako dobro obavi posao, prepustiti svu trgovinu.

Izet Hajdarhodžić kao Dundo Maroje,  Dubrovačke ljetne igre, 1968 (redatelj Kosta Spaić)

Izet Hajdarhodžić kao Dundo Maroje,
Dubrovačke ljetne igre, 1968 (redatelj Kosta Spaić)

No povjeriti sinu toliki novac pokazalo se isto što i »vuku dat u pohranu meso« (I, 1) jer je Maro, umjesto da proširi trg. poslove, otišao u Rim, gdje plavi očev novac, živeći raskošnim životom u društvu kurtizane Laure, čiju naklonost osigurava držeći »tobolac otvoren« (I, 6). Dundo Maroje se prvi put pojavljuje u prvom prizoru prvoga čina (zatim u I, 3, 5, 6, 8; II, 5; IV, 1, 2, 6), iz kojega se saznaje da je u pratnji gladna i žedna sluge Bokčila došao u Rim pronaći dezvijanog sina i povratiti novac (»da iz morske pučine izvadim zlato, da iz jame beza dna izmem imanje!«, I, 1). Dolaskom u Rim, Dundo Maroje postaje neizravni pokretač i sudionik mnogobrojnih zbivanja. Na njegovo pitanje: »Gdje Dubrovčani ovdi alodžaju?«, Tripčeta Kotoranin mu odgovara da većina odsjeda u oštariji alla miseria, što je aluzija na škrtost Dubrovčana. Dundo će, da bi bolje mogao vidjeti Laurinu kuću i zbivanja pred njom, odsjesti »na Ludos, er lud i mahnit bih dat dinare iz ruka«. Iako na početku razgovora s Tripčetom – kojemu povjerava svoj fastidijo – kaže »od velike mi si potrjebe: bez tebe se neću moć obrnut po Rimu« (1, I), pokazuje se spretnim i domišljatim u vraćanju novca, što zamjećuje i Pomet: »Ja mu sam tramuntanu odkrio, a on je umio jedrit« (IV, 7). Nakon prvog susreta s Marom, tijekom kojega sin hini da ne poznaje oca, on ga u navali bijesa silovito napada, nakon čega završava u tamnici, iz koje će ga izvući Pomet. Dundo Maroje uz pomoć niza likova, od kojih su neki Marovi protivnici, uspijeva prevariti sina, i to zahvaljujući remediju kojim ovaj namjerava prevariti oca. Kada Maro, kako bi se pred ocem pokazao uspješnim trgovcem te od njega izvukao još novca, od Židova Sadija unajmi magazin s tkaninama u vrijednosti od tri tisuće dukata, za koje Laura daje pokriće, Dundo će se, nakon što isprazni magazin i povrati žuđeni novac, poslužiti sinovim tratom – pravit će se da ga ne prepoznaje: »Na brijeme valja umjet fengat; od njega sam naučio. Čini mi se ne znat! (…) Jeda što lavu iz nokata izmem, pak i ja ću kako i on: ’Non ti conošco!’« (IV, 1). Iako često kudi mladež, u razgovoru s Tripčetom daje naznaku razumijevanja mladenačkog svijeta: »Tko se u ovizijeh raskošah ne bi ištetio?« (I, 1). U najvećoj ga mjeri obilježava škrtost, na koju u gotovo svakoj replici upozorava Bokčilo, te ljubav prema novcu, koja nadilazi i ljubav prema sinu (»Krudeo čovjek, veće ljubi dinar neg sina, jednoga sina koga ima«, II, 15). Iako je riječ o složenom liku, moguće ga je prispodobiti tipu škrtog starca, čije se karakteristike dodatno naglašavaju i uvriježenim renesansnim tipološkim parovima škrtoga gospodara i proždrljivog sluge te škrtog oca i rasipnog sina. Kako se navodi u prvom i drugom prologu komedije, Dundo Maroje se kao lik pojavio i u izgubljenoj komediji Pomet, gdje mu je Maro – uz Pometovu pomoć – ukrao pa vratio dvije tisuće cekina.

Autor: Ana Prolić Kragić