DUGI NOS

DUGI NOS, negromant »od Velicijeh Indija«, lik koji izgovara prvi prolog komedije Dundo Maroje.

Tonko Lonza kao Dugi Nos, Dundo Maroje,  Dubrovačke ljetne igre, 1976 (redatelj Joško Juvančić)

Tonko Lonza kao Dugi Nos, Dundo Maroje,
Dubrovačke ljetne igre, 1976 (redatelj Joško Juvančić)

Na početku pozdravlja publiku (»nazivam dobar dan, mirnu noć i pritilo godište svitlijem, uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom, a pozdravljam ovi stari puk: ljudi–žene, stare–mlade, velike i male«) te napominje kako će i sada, kao i prije tri godine, prikazati »jednu lijepu komediju«, čiji su pojedini likovi gledateljima već poznati. Iz toga se može zaključiti da je izgovorio prolog izgubljene komedije Pomet. Spominje katance koje je stavio »na njeke zle jezike«. Obećava da će otkriti »jedan sekret« te prepričava svoja lutanja. Prvo je bio u Indija Velicijeh, zemlji u kojoj životinje govore, zatim u Malijeh Indija, koje nastanjuju patuljci (pigmaleoni) koji se bore protiv ždralova, pa u Novijem Indijami, gdje »vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od žaba kant u scjeni biješe kako među nami od slavica«. Za Indije Starije rečeno mu je »er se već naprijeda ne more proć«, no uz pomoć čarobnih knjiga uspio ih je posjetiti. Ondje je sreo pravi život i ljude nazbilj: »Tuj ne ima imena ’moje’ i ’tvoje’, ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega. A ljudi koji te strane uživaju ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni. Narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je i ljepotom uljudila: svi općeno uzrasta su učinjena; njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada; njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli«. Njima suprotstavlja ljude koji su nekada bili lutke, ali su ih negromanti oživili na zahtjev žena i za plaću u zlatu; oni su se zatim počeli miješati sa ženama nazbilj pa su tako stvoreni nakazni ljudi nahvao koji su započeli bitku s ljudima nazbilj, no oni su ih protjerali, a ljudi nahvao su naselili naš svijet: »Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljudi nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe. Tako čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni naplodiše to gadljivo sjeme: nasta veće ljudi nahvao neg ljudi nazbilj. Minu vrime od zlata, za gvozdje se svak uhiti, počeše ljudi nahvao bit boj s ljudmi nazbilj za gospoctvo. Njegda ljudi nahvao dobivahu a njegda nazbilj. Ma, za rijet istinu, ljudi nazbilj u duga vrjemena napokon su otezali i još otezaju, ma s mukom i s trudom; i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda«. Dugi Nos zatim najavljuje drugi prolog, »koji vam će dekjarat što će bit«, no od komedije koju će vidjeti važnija mu je spoznaja o dvjema vrstama ljudi: »Ma rijet vam ću jednu stvar: budi vam draže što ste uzaznali odkud su izišli i koji su početak imali ljudi od ništa i nahvao, koji smetaju svijet, nego komedija koju ćete vidjet. A komedija vam će odkrit koji su to sjeme tugljivo od mojemunskijeh obraza i ljudi od ništa, od trimjed, nahvao, koji li su ljudi tihi i dobri i razumni, ljudi nazbilj«. Negromantov putopis najčešće je tumačen kao poruka vladarima Dubrovnika, »bezvrijednim nakazama«, kako ih Držić naziva u pismima Cosimu I. Mediciju. Leo Košuta smatra da Držić slikom »pravog i obrnutog svijeta« i govorom o svojevrsnom raju zemaljskom ne nudi društv. utopiju, nego ironijski podcrtava negativne strane dubr. zbilje (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964), a Slobodan P. Novak primjećuje da negromant relativizira sve što se nudilo kao istina oligarhijskog Dubrovnika (Planeta Držić, 1984).

Podijelite:
Autor: Ana Prolić Kragić