DUBROVAČKA REPUBLIKA

DUBROVAČKA REPUBLIKA. O kontinuitetu života na području današnjega Dubrovnika svjedoče materijalni tragovi iz prapovijesti te iz helenističkog i rimskog doba.

Grb Dubrovačke Republike

Grb Dubrovačke Republike, XVII. st., Knežev dvor

Naselje se počelo razvijati tek od kasne antike. Za razliku od većine istočnojadranskih gradova utemeljenih u antici, urbani razvoj Dubrovnika bio je samo posredno vezan uz ant. naslijeđe i odvijao se po novom srednjovj. modelu. Na prijelazu iz VI. u VII. st. na hridinastom se poluotoku (Laus, Lave) oblikovala jezgra naselja koje se poslije spominje kao Kaštel (castellum). Jačanje Dubrovnika (Rausium, Ragusium) odvijalo se usporedno sa slabljenjem gospodarske i polit. moći obližnjeg ant. Epidaura (Cavtata). Povoljan položaj dubr. luke i pogodne veze sa zaleđem preko razmjerno očuvanoga rim. sustava cesta bili su bitne razvojne odrednice novoga naselja. Još prije avarsko-slav. naleta na poč. VII. st. Dubrovnik je od Epidaura postupno preuzeo ulogu životnoga središta, što je utjecalo na daljnji polit. razvoj. Prvi je put Dubrovnik spomenut (Epitaurum id est Ragusium) u tekstu tzv. Anonima iz Ravenne (poč. VII. st.). Nasljedovanje Epidaura potkrepljuju legendarni podaci o izbjeglicama koje su nakon njegove propasti osnovale Dubrovnik. Grad se nastavio razvijati na romanskoj i slavensko-hrv. etničkoj podlozi pod višestoljetnom biz. zaštitom (VI–XI. st.). Gosp. uspon tijekom sr. vijeka temeljio se na brodarstvu, posredničkoj trgovini i diplomatskom umijeću, ali i vojnoj snazi. U X. st. Dubrovnik je bio važno trgovačko i polit. središte na istočnoj jadranskoj obali; obuhvaćao je poluotočnu jezgru i predio Pustijerne. Na izmaku XII. st. bilo je urbanizirano podgrađe (burgus) pod Kaštelom, a potom Prijeko pod Srđem.

Pečat, 1436.

Pečat iz 1436.

Potkraj XIII. st. grad. prostor zaokružen je zidinama. Izvangrad. teritorij (Astareja) prostirao se isprva od Višnjice do Kantafiga, a do X. st. proširenje na područje od Cavtata, preko Župe i Rijeke dubrovačke do Zatona sa svim Elafitskim otocima. Iznimno važan događaj za civitet Dubrovnika zbio se potkraj X. st., kada je papa Grgur V. uzdignuo Dubrovačku biskupiju na rang nadbiskupije i metropolijskoga sjedišta, s Kotorskom, Barskom i Ulcinjskom biskupijom kao sufraganskima, a papa Benedikt VIII. potvrdio je 1022. jurisdikciju dubr. nadbiskupa (najstariji dokument dubr. Arhiva). Prema dubr. analistima, grad je 972. dobio i svojega parca – sveca zaštitnika – sv. Vlaha. U XI. i XII. st. Dubrovnik je u najduljim intervalima priznavao bizantsko (1018–69; 1167–71; 1192–1205), u kraćim rasponima mletačko (1000–18; 1171–72) i normansko (1081–85; 1172–92) vrhovništvo, a u nekoliko navrata bio je i formalno samostalan, napose nakon 1069, kada je bio u tijesnoj vezi s Hrvatskim Kraljevstvom. Od toga doba izvori potvrđuju hrvatsku etničku pripadnost Dubrovčana. Tijekom XII. st. Dubrovnik je sklopio niz trgovačko-polit. ugovora s gradovima, sredozemnim lukama i susjednim vladarima, s gradom Molfettom (1148), Pisom (1164), Ravennom (1188), Fanom i Anconom (1199), sporazum o čvrstom miru s Kotoranima (1181). Nakon poraza kraj Poljica (1184) veliki župan Stefan Nemanja sklopio je s njima 1186. mir, a Stefan Nemanjić zajamčio 1215. slobodnu trgovinu po Srbiji. Ban Kulin je 1189. odobrio dubr. trgovcima slobodu trgovanja u Bosni, omiški knezovi Kačići zajamčili su Dubrovčanima nesmetanu plovidbu Jadranom (1190), a biz. car Izak II. Angel 1192. slobodnu trgovinu po Bizantu i Bugarskoj. U XIII. st. uslijedili su sporazumi s gradovima: Monopoli i Bari 1201, Termoli 1203, Recanati 1206, Bisceglie 1211, Ferrarai Rimini 1231, te Split i Šibenik 1234, Ulcinj 1242, Senj 1248. i Trogir 1250. Povlastice za trgovanje po Albaniji potvrdio im je 1210. vladar Kroje (Krujë), a po Bugarskoj 1230. car Ivan Asen II. Tako su Dubrovčani učvrstili svoj trg. monopol u širem balkanskom zaleđu, a tijekom XIII. st. trgovali su još s Egiptom, Tunisom i ostalim krajevima sjev. Afrike. Dubrovnik je od 1205. priznavao vrhovništvo Venecije, koja je gradu birala i postavljala knezove i nadbiskupe te nastojala nadzirati dubr. trgovinu i pomorstvo. Protiv mlet. vlasti raslo je nezadovoljstvo, koje je kulminiralo sukobima 1231, 1235. i 1251, ali su je Mlečani i nakon njih uspijevali zadržati. U drugoj pol. XIII. i na poč. XIV. st. dubrovačka posrednička trgovina bila je u stalnom usponu. Njihovi trgovci posredovali su u trgovini tekstilom, drvom, stokom, stočnim i poljoprivrednim proizvodima, solju, rudama, zlatom i drugom robom. Zahvaljujući razvoju kreditne trgovine i novčarstva Dubrovnik je od 1337. počeo kovati novac u vlastitoj kovnici, posjedovao je velik fontik (žitnicu), a izgrađen je i lučki arsenal. Razvoj grada usporila je velika epidemija kuge 1348, u kojoj je stradala gotovo polovica stanovništva. Zbog suzbijanja kuge, koja je poharala grad 1348, 1357, 1366. i 1374, Dubrovčani su među prvima u svijetu 1377. izgradili lazarete i uveli karantenu za brodove i putnike.

Statut grada Dubrovnika

Statut grada Dubrovnika (Liber statutorum civitatis Ragusii), 1272, prijepis iz XV. st.
(Državni arhiv u Dubrovniku, Leges et instructiones, sv. 9a)

Dubrovačka općina (comunitas ragusina prvi se put spominje 1181) unatoč stranom vrhovništvu i zaštiti sustavno je razvijala samostalne upravne i sudbene institucije. Narodni je zbor 1272. potvrdio Statut (zakonik u osam knjiga), 1277. donesen je carinski statut, a 1335. nove su zakonske odredbe bile sabrane u Knjizi reformacija. Poslije su važniji zakoni bili skupljeni u dvjema zbirkama, Zelenoj (Liber Viridis, 1358–1460) i Žutoj knjizi (Liber Croceus, 1460–1803). Oblikovanje komunalnoga društva pratilo je soc. raslojavanje tijekom kojega je grad. patricijat (nobiles) na temelju trg. bogatstva i ugleda izborio vodeći položaj s obzirom na puk (populus). Potkraj XIII. st. patricijat je u potpunosti preuzeo vlast u vijećima komune. Staleška je diferencijacija zakonski bila učvršćena 1332. »zatvaranjem« Velikoga vijeća. Dubrovčani su nastojali diplomatskom vještinom i novcem proširiti svoj teritorij. Prije 1272. stekli su Lastovo, 1333.Ston i Pelješac, 1345. Mljet, a 1357. dijelove gornje Župe, Šumeta i Rijeke dubrovačke. Vanjskopolit. prilike pogodovale su konačnom oslobođenju Dubrovnika od mlet. dominacije. Porazom u ratu s ug.-hrv. kraljem Ludovikom I. Venecija je izgubila istočnojadransku obalu. God. 1358. bila je prijelomnica u dubr. povijesti. Višegradskim ugovorom s Ludovikom I. (27. V. 1358) Dubrovnik je priznao vlast hrv.-ug. kralja. U sukobima sa susjednim velikašima – knezom Vojislavom Vojinovićem (1359–62) i županom Nikolom Altomanovićem (1370–71) – Dubrovčani su vojno potvrdili svoje granice. Od bos. kralja Ostoje kupili su 1399. Primorje od Kurila (Petrova Sela) do Imotice i Konavle od Sandalja Hranića i Radosava Pavlovića (1419. i 1426).

Višegradski ugovor

Višegradski ugovor (Državni arhiv u Dubrovniku,
Diplomata et acta, p.p. 35)

Stekavši postupno sve atribute državnosti, teritorij, grb, zastavu i vlastiti monetarni sustav, dubrovačka se komuna od pol. XIV. st. počela nazivati republikom (Respublica Ragusina). Njezin je teritorij obuhvaćao 1092 km2. U gradu je živjelo 5000 do 10 000, a na teritoriju cijele Republike 35 000 do 45 000 st. Broj stanovnika mijenjao se ovisno o gosp. konjunkturi, epidemijama i drugim demografskim čimbenicima. Ozemlje Republike do pol. XV. st. potanko je katastarski opisano u jednoj od najstarijih zemljišnih knjiga, zvanoj Libro rosso. Podjelom novih stečevina, na kojima je provedena specifična dubr. feudalizacija, dubrovački plemićki stalež zadobio je zemljovlasničke značajke. Državnopravnim ustrojem ozakonjen je aristokratsko-republikanski sustav, koji se nije bitno mijenjao sve do sloma Republike. Vlast dubr. patricijata nad seljaštvom i pukom u Republici temeljila se na staleškoj jednakosti, nasljednosti, endogamiji i obvezi obnašanja drž. službi. Stoga je upravljačka funkcija, tj. obveza obnašanja vlasti, bila glavno staleško obilježje dubr. vlastele. Sva vlast u gradu i Republici bila je načelno u rukama Velikoga vijeća (Consilium maius), zbora punoljetne vlastele. To je tijelo donosilo zakone, rješavalo državnopravna pitanja i biralo sve magistrate i službenike. Vijeće umoljenih (Consilium rogatorum), tj. Senat, djelovalo je kao operativno polit. tijelo, koje je određivalo smjernice i vodilo konkretne poteze u unutarnjoj i vanj. politici. Malo vijeće (Consilium minus) bilo je izvršno tijelo, koje se bavilo u prvom redu unutarnjim komunalnim poslovima. Dubrovački knez (Rector) predsjedavao je svim vijećima predstavljajući svojom funkcijom drž. suverenitet. Mandat kneza trajao je mjesec dana.Lokalne teritorijalne jedinice bile su knežije (Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, istočni dio Pelješca, Mljet, Lastovo i Elafitski otoci) i kapetanije (Cavtat, te Janjina i Trstenica na srednjem i zap. dijelu Pelješca), kojima su se granice tijekom stoljeća donekle mijenjale. Upravnu i sudbenu vlast u knežijama i kapetanijama obnašali su plemići – kneževi i kapetani, izabrani na godinu dana. U vanjskopolit. pogledu Dubrovačka je Republika stekla potpunu slobodu pregovaranja s drugim državama te pravo izaslanstva, odn. imenovanja stalnih konzularnih i diplomatskih predstavnika u inozemstvu i primanja predstavnika stranih država u Dubrovniku. Republiku su tijekom stoljeća priznavale sve eur. velesile, što potvrđuju mnogobrojni međunar. ugovori i diplomatske veze.

Coronelli, Stato di Ragusi

Vincenzo Maria Coronelli, Stato di Ragusi,
Venecija, 1696.

Do najsnažnijega gospodarskoga, političkoga i kult. uspona Republike došlo je poč. XV. st. God. 1406–13. posljednje drvene kuće bile su zamijenjene novim kamenim građevinama, u skladu s urbanističkim propisima. Nakon eksplozije baruta 1435. obnovljen je i dograđen Knežev dvor s vijećnicom. God. 1436–38. Dubrovnik je dobio javni vodovod prema projektu Onofrija di Giordana della Cave, a 1444. gradio se novi grad. zvonik. Kula Minčeta izgrađena je 1461–63, tvrđava Bokar 1462–64, a lukobran Kaše 1484–86. God. 1347. otvoren je prvi hospital, 1420. utemeljena ljekarna Domus Christi, 1432. otvoreno nahodište, a 1435. prva javna škola. Dubr. procvat nastupio je u doba prodora Osmanlija. Republika je na poč. XV. st. dobila od kralja Sigismunda posebne povlastice, a Bazelski koncil odobrio joj je 1433. ekskluzivno pravo trgovine sa zemljama pod vlašću islam. vladara (Privilegium navigationis ad partes Orientis), temeljem kojega je postala jedan od najvažnijih posrednika u trgovini između Istoka i Zapada. Dubrovčani su već od 1458. počeli plaćati sultanu godišnji tribut, koji se od 1478. ustalio na 12 500 dukata. Iako dubr.-osman. tributarna veza nikada nije bila utvrđena posebnim ugovorom, nakon sloma ug.-hrv. države 1526. smatrala se obvezatnom. Osmanlije su osvajanjem Novoga 1482. potpuno zaokružili dubr. teritorij pa je tijekom idućih stoljeća stupanj dubr. suvereniteta ovisio o Porti iako vazalni aspekt međusobnih odnosa nije nikada bio definiran. Dubr.-osman. odnosi u polit. smislu imali su donekle paradoksalan karakter. Simbioza snažnoga dubr. emporija s osmanskim gosp. sustavom bila je za Osmanlije toliko važna da je Dubrovnik istodobno mogao tajno, a katkad i otvoreno, podupirati sve značajnije protutur. koalicije. Prateći razvoj trg. flote, Republika je tijekom XV. st. utemeljila više od dvadeset konzulata, najviše u lukama na Apeninskom poluotoku i na Siciliji. Pomorstvo i posrednička trgovina povoljno su utjecali na razvoj domaćih obrta i manufakture. Potkraj XIV. i poč. XV. st. posebno su se razvile manufakture za proizvodnju i bojenje tkanina, a procvat su doživjeli zlatarski, klesarski, zidarski, stolarski i dr. obrti. Za vladavine Sulejmana II. Zakonodavca (Kanunija, 1520–66) dubrovačka posrednička trgovina s Istokom ponovno je zaživjela.

Statut carinarnice

Statut carinarnice (Liber statutorum doane), 1421
(Državni arhiv u Dubrovniku, Dohana, sv. 2)

Osjetljiv geopolit. položaj Republike na granici civilizacija i interesnih sfera odredio je daljnju povijest Dubrovnika. Porta je ugl. tolerirala dobre odnose Republike s njezinom gl. zaštitnicom Španjolskom, čijim je golemim imperijem 1516. zavladao ogorčeni neprijatelj Osmanlija, Habsburgovac kralj Karlo V., koji je, svjestan kat. karaktera Republike i njezina trajnog suparništva s Mlecima, potvrdio Dubrovčanima stare i odobrio mnoge nove povlastice nazap. Sredozemlju i u Napuljskom Kraljevstvu, kojim su Španjolci zavladali 1504, a njegov nasljednik Filip II. nastavio je podupirati Republiku, koristeći se njezinim brodovljem u trgovačke i voj. svrhe. Ferdinand I., ugrožen osman. opasnošću, neuspješno je pokušavao Dubrovčanima naplatiti tribut koji je Republika 1520. prestala plaćati ug.-hrv. kralju. Svi procesi vezani za gosp. uspon od pol. XVI. st. i znakovi slabljenja potkraj stoljeća bili su tijesno vezani uz održavanje neutralnosti Dubrovačke Republike. Osim španj. politike te uspona i kriza Osmanskoga Carstva, na Dubrovnik su bitno utjecali odnosi s Francuskom i Venecijom, s kojima je Republika više puta bila u diplomatskim sporovima, pa čak i pravim sukobima, a od XVI. st. Republika je, zbog svojega geopolit. položaja prema islamskom i pravosl. svijetu, uživala povlašten status kod Svete stolice, čija je diplomacija u svim prijeporima intervenirala u dubr. korist. Neutralna politika, povoljan geopolit. položaj i slabljenje mlet. mornarice postavili su Dubrovačku Republiku u prvoj pol. XVI. st. u središte posredničke trgovine između Istoka i Zapada. Dubrovačka trg. mreža u balkanskoj unutrašnjosti carinskim je povlasticama ojačala, a dubrovački su trgovci ondje ugl. nabavljali poljodjelske proizvode i sirovine: vunu, kožu, stoku, vosak, sir, žito, rude itd., koje su preko Dubrovnika izvozili u druge eur. krajeve. Karavanskim putom iz Dubrovnika su se u Carstvo uvozile velike količine soli i europske manufakturne robe, ponajviše sukno i tkanine. Dubr. proizvodnja soli u Stonu nije u XVI. st. mogla zadovoljiti velike potrebe zaleđa pa su dubr. trgovci sol uvozili iz južnotal. luka i prodavali ju u Slanom, Neretvi i na Pločama, u samom gradu. Kopnena se trgovina tako vezivala za pomorsku. Brodarstvo je utjecalo na razvoj kreditne trgovine, novčarstva, trg. društava i osiguravajućih poslova, čime se bavio znatan broj Dubrovčana. Pomorske i carinske dažbine te monopol nad trgovinom solju donosili su Republici najviše drž. prihoda.

Potres u Dubrovniku 1667

Potres u Dubrovniku 6. IV. 1667, gravura, XVII. st.

Zaštita Španjolske i tributarni odnos prema Porti nisu jamčili trajnu sigurnost. Dinamika polit. kriza i ratova na Sredozemlju u XVI. st. stavljali su Republiku pred niz iskušenja i problema, koje je ugl. uspješno rješavala dubr. diplomacija. U mlet.-tur. ratu (1538–40) Mlečani su plijenili i uništavali dubr. brodove, unatoč tomu što se Republika držala neutralno. Za Ciparskoga rata (1570–73) Mlečani su nagovarali članice Svete lige da zauzmu Dubrovnik, pod izgovorom da se njegovom lukom koriste Osmanlije, ali diplomatskom akcijom, posebno poklisara Frana Gundulića (Gondola), taj je njihov zahtjev bio odbijen. Simboličan izraz potpore kršć. silama pružili su Dubrovčani sudjelujući pričuvnim brodovljem u bitki kraj Lepanta 1571. Nakon razdoblja dobrih odnosa i povlastica koje su pružali Dubrovčanima, francuski su vladari polovicom stoljeća prestali obnavljati povlastice. Kralj Franjo I. sklopio je od 1536. više ugovora (tzv. kapitulacija) s Osmanlijama, nametnuvši tako Francusku za zaštitnicu svim kršć. trgovcima na osman. području. Naime, Dubrovnik je 1516. i 1519. postigao da u Kairu i Aleksandriji ima svojega posebnoga konzula s istom jurisdikcijom kakvu su imali mletački i genovski konzuli, ali su od 1588. morali plaćati pristojbe franc. konzulu u Aleksandriji. Otvaranjem splitske skele 1592. dio je trg. karavana počeo zaobilaziti Dubrovnik, što je nanijelo znatnu štetu dubr. trgovini solju; došlo je do postupnoga povlačenja kapitala iz gosp. djelatnosti u strane bankarske kuće. Dubrovačka su se vlastela postupno povlačila iz aktivnoga gosp. života i oslanjala na zemljišne prihode i rentu od novčanih pologa, a ulaganjem u brodarstvo i posebice kopnenu trgovinu sve su se više bavili pučani. Potkraj XVI. st. okončano je dvjestogodišnje gospodarski i politički najuspješnije razdoblje dubr. povijesti.

Sv. Ivan Krstitelj i sv. Nikola

Sv. Ivan Krstitelj i sv. Nikola, dio poliptiha, pol. XV. st.,
Dubrovnik, franjevački samostan

Društv. situacija u Dubrovačkoj Republici bila je tijekom XVI. st. obilježena političkim, gospodarskim i demografskim promjenama. Već potkraj XV. i na poč. XVI. st. na dubrovačke je granice pred naletom Osmanlija nahrupila masa izbjeglica. Nakon te migracije iz Bosne i Hercegovine Republika je na poč. XVI. st. imala između 80 000 i 90 000 stanovnika, kao nikad prije i nikad poslije. Došlo je do spontanog uspostavljanja demografske ravnoteže, čemu su pridonijele i mnogobrojne epidemije, nerodne godine i druge nepogode, česte u tom stoljeću najvećega dubr. uspona. U prvoj pol. XVI. st. bilo je čak jedanaest kužnih godina. Najpogubnija je bila ona 1526–27, kada je umrlo 20 000 ljudi, među kojima i 164 vlastelina. Stanovništvo je stradalo i tijekom osmanskih, mletačkih, uskočkih i crnog. pohara dubrovačkoga pograničnog pojasa. Posebno su 1538. opustošene Konavle, kada je na poticaj Mlečana u njih upala kršć. vojska, nakon španj. opsade tur. Novoga. Smanjenju broja stanovnika pridonijela je i pomorska i trg. konjunktura. Ravnoteža stanovništva ponovno je dosegnuta pol. XVI. st., kada je Republika imala nešto više od 50 000 ljudi. Državni i gosp. uspon bio je praćen i dinamičnijim društv. raslojavanjem, posebno među stanovnicima grada: trgovcima, obrtnicima, pomorcima, koji su se sve izrazitije dijelili prema bogatstvu i ugledu roda. Građanima su se (cives, cittadini) počeli od XVI. st. u društv. smislu smatrati samo bogatiji pučani, ugl. trgovci i brodovlasnici. Nasuprot njima bili su obrtnici (artigiani), koji su ujedno bili i sitni trgovci, te svi ostali populani, mornari, manualni radnici i grad. sirotinja (popolo minuto).

Fabri, Dubrovnik prije potresa

Giovanni Battista Fabri, Dubrovnik prije potresa 1667,
Dubrovnik, Knežev dvor

Uz vlastelu kao jedini potpuno oblikovan stalež s polit. vlašću, opravdano je odvojiti građane, kao elitu bogatih trgovaca, od pučana – obrtnika i pomoraca. Mnogi su ugledni građ. rodovi potjecali iz dubr. sela, ali su se tijekom više naraštaja uspjeli uzdignuti trgujući po Levantu i Sredozemlju. Zahvaljujući bogatstvu, građani su s vlastelom uspostavili paralelni elitizam, koji se odnosio samo na neke elemente društv. prestiža, a nikada nije zadirao u polit. odnose. Naime, građani nisu nikada uspjeli svoju materijalnu moć usmjeriti prema postizanju polit. prava. Kako bi to spriječila, vlastela je nizom povlastica građanima priznavala povlašten status. Mnogi su tradicionalni oblici i institucije društv. života uvjetovali srođenost građana s postojećim aristokratskim režimom. Najvažiju ulogu imale su bratovštine, univerzalne ustanove mediteranskih komuna, nastale po teritorijalnom ili strukovnom kriteriju. Iz najuglednije trg. bratovštine sv. Antuna (osn. 1432) odvojili su se 1531. trgovci s Levantom i osnovali vlastitu bratovštinu sv. Lazara. Prvotni duhovni i crkv. karakter bratovština poprimao je tijekom XVI. st. korporacijska obilježja, iako nije bila zanemarena ni njihova duhovna i karitativna djelatnost. Članstvo u vodećim bratovštinama bilo je važan stupanj diferencijacije jer su iz redova antunina i lazarina birani drž. činovnici, konzuli i izaslanici.

Dubrovnik

Materijalno jačanje Republike i njezinih stanovnika odrazilo se i na izgled grada i njegove okolice, pa su se tijekom XVI. st., uz niz palača, ljetnikovaca i fortifikacijskih građevina, podizale impozantne javne zgrade i gosp. objekti, poput Sponze, glavne carinarnice (1516), tvrđave Revelin (1539), prostranih skladišta soli u Stonu (1581) i Rupa, golemih javnih žitnica (1543–90). Gosp. stagnacija koja je zahvatila Republiku potkraj XVI. st. u idućem se stoljeću pretvorila u krizu, praćenu mnogim polit. problemima i općom recesijom na Sredozemlju. Pobunjeni stanovnici Lastova protjerali su 1602. kneza i pozvali Mlečane. Mlečani su na poč. 1603. zaposjeli otok i držali ga do 1606. Sporovi s Mlečanima nastavljeni su, njihova je flota blokirala dubr. vode, zauzela 1623. otočić Molunat, a 1631. otok Lokrum i zaprijetila samomu gradu. U sukobima s Venecijom Dubrovnik se najviše oslanjao na svoje tradicionalne saveznike Svetu stolicu,Španjolsku i Austriju. U teškim i promjenljivim polit. okolnostima dubrovačko je brodarstvo slabilo pa je u prvoj pol. XVII. st. donosilo samo trećinu prihoda iz prethodnoga stoljeća. Unatoč povremenomu poboljšavanju gosp. prilika zbog dubr. neutralnosti u Kandijskom ratu (1645–69), nastavilo se povlačenje efektivnoga kapitala.

Sponza

Oko 1640. dubrovačke su zaklade i pojedinci u stranim bankama imali položeno 680 000 dukata. Republika je na recesiju pokušala odgovoriti nizom defenzivnih zakonskih i monetarnih mjera, bili su povećani porezi na novčane rente, uvedeni već u XVI. st., povećane su carine, pristojbe i cijene luksuzne robe, a doneseni su i posebni zakoni protiv pretjerane raskoši i luksuza. S druge strane, država je maksimizirala cijene osnovnih živežnih namirnica i smanjila sve javne investicije. Gosp. oporavak Republike bio je 6. IV. 1667. prekinut potresom (stradalo oko 1200 stanovnika), koji je označio prekretnicu u dubr. povijesti. Ostatke grada poharao je veliki požar. Osim zidina, Sponze, Kneževa dvora te nekoliko crkava i kuća, cijeli je Dubrovnik bio pretvoren u ruševine, a teško je stradao i otok Lopud. Seoska su područja manje stradala, pa su postala metom pljačkaških skupina iz ist. Hercegovine i Crne Gore. Dio stanovništva privremeno je bio evakuiran u Ston i na Pelješac, a preživjela vlastela i građani organizirali su život u teškim uvjetima. Dubrovnik je čekala dugogodišnja obnova i obrana teritorijalnog integriteta pred osmanskim i mlet. pritiscima, koji su tada dosegnuli vrhunac. Zbog opasnosti da Osmanlije ili Mlečani iskoriste priliku i zauzmu grad, Republika se obratila za pomoć gotovosvim eur. državama, ali su se odazvali tek Španjolska, Austrija, Napuljsko Kraljevstvo i mala Republika Lucca. Položaj Dubrovnika bitno su određivali ishodi protutur. ratova. Kada se Porta počela 1678. spremati za rat s Austrijom i Poljskom, veliki vezir Kara Mustafa-paša zatražio je od Republike 2 150 000 talira, koje ona nije mogla platiti, pa joj je zaprijetio uništenjem. Njihovi su se odnosi još više pogoršali kada je u silistrijskoj tamnici umro dubr. izaslanik Nikola Ivanov Bunić (Bona). Republika je na sve strane tražila vojnu, političku i financ. pomoć, koju su joj u hrani, oružju i stručnom osoblju za utvrđivanje i obranu grada pružili samo Španjolska, Napulj i papa Inocent XI., koji je dopustio Dubrovčanima da podignu svoj novac u rimskim i napuljskim bankama. Budući da se užurbano pripremao za osvajanje Beča, Kara Mustafa-paša pristao je na trećinu prvotno tražena iznosa.

Minčeta

God. 1681. vezir je dopustio otvaranje dubr. skele, a prije samoga početka rata 1683. pušteni su zatočeni dubr. izaslanici. Krizno razdoblje nastavljeno je izbijanjem austr.-tur. rata (1683–99) i porazom Osmanlija pod Bečom 1683. Njime su se bitno promijenili odnosi u jugoist. Europi. Na osman. povlačenje i pristupanje Mlečana kršćanskoj Svetoj ligi 1684. Dubrovačka Republika reagirala je odlučnom promjenom vanjskopolit. orijentacije priklanjanjem Habsburgovcima, a u kolovozu 1684. dubr. izaslanik Rafael Gučetić (Gozze) sklopio je s carem Leopoldom I. u Beču sporazum kojim se na Habsburgovce prenijela obveza zaštite Republike uz godišnji tribut od 500 dukata i dužnost uzdržavanja carskoga rezidenta. Zbog prijeteće osman. opasnosti sporazum je trebao ostati tajan, a plaćanje tributa otpočeti tek nakon osman. poraza i oslobođenja Bosne, Hercegovine, Slavonije i Ugarske. U toj novoj situaciji Republika se vidjela u položaju vodećega trgovišta i luke za cijelo srednjoeuropsko i podunavsko područje. Međutim, nakon franc. objave rata Austriji 1690. postalo je jasno da će Osmansko Carstvo opstati, pa je uslijedilo ponovno približavanje Dubrovčana Osmanlijama, kojima su 1695. platili sav zaostali danak te nastavili voditi politiku neutralnosti. Za Dubrovčane je bilo dramatično mlet.-osman. ratovanje u Morejskom ratu (1684–99), kada su Mlečani, potpomognuti domaćim stanovništvom, preko Donje Neretve osvojili područje od Neretve do Novoga, pa se Republika našla u višegodišnjem mlet. okruženju. U takvu položaju Dubrovčani su bili prisiljeni na borbu za opstanak, trgovina je bila potpuno obustavljena, a mletačke i osman. trupe više su puta pljačkale dubr. sela. Preliminarnim mirovnim pregovorima bilo je predviđeno razgraničenje po načelu uti possidetis, čime bi sudbina Dubrovnika bila zapečaćena. Uslijedila je brza diplomatska akcija, u kojoj su ključnu ulogu odigrali dubr. pouzdanici Luigi Ferdinando Marsigli i Giulio Palazzuolo u Beču te konzul Luka Barca i poklisar Vladislav Buća u Carigradu. Oni su pridobili Osmanlije i Austrijance da s dubr. granica udalje Mlečane i vrate Osmanlije. Dubrovački su zahtjev za pregovorima 1699. u Srijemskim Karlovcima izložili i poduprli osmanski i austr. predstavnici pa je mirovnim ugovorom bilo određeno da dubr.-osman. granica ostane neprekinuta: Mlečani su se morali povući prepuštajući Osmanlijama i uske obalne koridore u Sutorini i Kleku.

Dubrovnik prije potresa 1667

Dubrovnik prije potresa 1667, XVII. st.,
Dubrovnik, franjevački samostan

Dubrovačko je gospodarstvo u drugoj pol. XVII. st. najvećim dijelom stagniralo i nazadovalo, a to je bilo povezano i sa širom društv. krizom. Mlečani su još 1676. dobili posebno pravo pomor. dovoza soli u Neretvu, ali su definitivno potisnuli Dubrovčane tek nakon Morejskoga rata, kada su zavladali Donjom Neretvom. Za rata su stradale sve preostale dubr. kolonije na osman. području, ispražnjena je drž. blagajna, a pomorstvo i trgovina Republike bili su dovedeni na rub propasti. Društv. kriza očitovala se daljnjom selekcijom stanovništva, koje je za Kandijskoga rata i zbog sudjelovanja u zaraćenim vojskama i haračenja u graničnim područjima, zatim zbog potresa i nekoliko epidemija (posebno kuge 1691) s približno 48 000 u godini 1610, potkraj stoljeća smanjeno na nešto više od 25 000 ljudi. Zbog smanjena prirasta i strogih endogamijskih zakona vlasteoskomu je staležu prijetio biološki nestanak. Tomu je pridonio i potres iz 1667, kada se plemićki korpus sveo na samo 27 rodova, pa je od 1666. do 1678. u dubr. plemstvo, uz veliki otpor dijela vlastele, primljeno deset bogatih i uglednih građ. obitelji. Gubeći razvojnu gosp. podlogu vlasteoski je stalež sve više propadao održavajući se ipak potpunim nadzorom nad političkim i drž. aparatom. Istodobno je sve više nestajalo i staro građanstvo. Nakon potresa Senat je sve češće morao popunjavati redove antuninske i lazarinske bratovštine novim članstvom. Pritom je gl. kriterij bio cenzus. Bogatiji dubr. građani mogli su posjedovati i trgovati nekretninama i zemljom na području Republike te ih davati u zakup kmetovima po istom pravu kao i vlastela. Osim povlastica u trgovini, samo su antunini i lazarini birani na glavne adm. dužnosti tajnika, notara, kancelara i konzula. Zahvaljujući kratkoj konjunkturi tijekom Kandijskoga rata i daljnjoj poslovnoj pasivizaciji vlastele, građani su do kraja XVII. st. u potpunosti preuzeli primat u pomorstvu i trgovini. Nakon dugotrajnih pregovora s Portom Dubrovčani su 1703. s Osmanlijama zaključili novu, povoljniju nagodbu o plaćanju tributa, koji se u starom iznosu od 12 500 dukata otada plaćao svake treće godine. Dolazak Burbonaca na španjolsko (1700) i napuljsko (1734) prijestolje nagnao je Dubrovčane da se priklone Luju XIV., ali je on 1705. optužio Republiku za savezništvo s Habsburgovcima i naredio zapljenu njihovih brodova i imovine; ipak, sukob je ubrzo bio diplomatski riješen. Bez čvrstih oslonaca na Sredozemlju Republika se ubrzo sve tješnje stala vezivati za austr. politiku. Tijekom austr.-tur. rata (1737–39) Dubrovčani su polagali velike nade u austr. pobjedu i pružali znatnu obavještajnu potporu, ali Austrija ne samo što nije uspjela doći do dubr. granica nego se povukla i iz osvojenih područja u Srbiji. Austr. odnos prema Republici ostao je blizak i pokroviteljski sve do kraja stoljeća. Napetosti s Mlečanima nastavljene su i na poč. XVIII. st. U novom ratu protiv Osmanlija (1716–18) Mlečani su osvojili sav njihov teritorij uz dubr. granicu, spojivši tako Dalmaciju sa svojim posjedima u Boki. Prije početka mirovnih pregovora u Požarevcu 1718. Senat je poduzeo niz diplomatskih poteza kako bi obnovio prijašnje stanje, osobito nastupom dubr. konzula u Carigradu Luke Kirika, koji je izravno utjecao na Osmanlije i Austrijance da se granice definirane Karlovačkim mirom, uključujući i koridore, trebaju obnoviti (povučene su tek 1721). Dubr.-mlet. odnosi poboljšali su se nakon 1754, kada su uz posredovanje Osmanlija za dubr. brodove ukinute pristojbe za plovidbu Jadranom.

Pečatnjaci

Veliki i mali pečatnjak

Poč. XVIII. st. doba je potpunoga sloma dubrovačke kopnene trgovine. Tek su neznatne skupine trgovaca ostale u Novom Pazaru, Ruščuku i Sofiji. Trgovina solju odvijala se ugl. preko mlet. skela u Splitu, Herceg Novom, Makarskoj i Risnu, pa je njihovim radom znatno umanjeno dubr. poslovanje. Dubrovnik se pretvorio u tranzitno trgovište, kojemu su preostale samo carinske i lučke pristojbe. Od pol. 1730-ih vidljiv je napredak pomorstva. U okvirima jadranske plovidbe Republika je jačala veze s Rijekom i Bakrom. Konzulat u Rijeci bio je otvoren već 1690, a u Trstu 1738, dok su manje skupine dubr. trgovaca djelovale u svim lukama od Trsta do Bakra, ali i u unutrašnjosti sve do Zagreba. Dubr. brodovi izvozili su podunavsko žito, stočne i agrarne proizvode, a za vlastite potrebe Dubrovčani su nabavljali drvo i građevni materijal, potreban za obnovu grada, u kojem su se ponovno podizale reprezentativne građevine. Pomor. uspon doveo je Dubrovčane ponovno u kontakt s eur. silama; reaktiviran je francuski konzulat 1757, sklopljen je 1776. dubrovačko-franc. trgovački ugovor, relativno nepovoljan za Republiku, ali njime su ipak stabilizirani odnosi s vodećom silom na Sredozemlju. Sukob s Rusijom, koje se flota 1760-ih pojavila na Sredozemlju, ozbiljno je zaprijetio Republici. Nakon dubr. pljenidbe rus. broda 1769. u Genovi rus. zapovjednik Aleksej Grigorjevič Orlov proglasio je dubr. brodovlje neprijateljskim i naredio njegovu pljenidbu, što je rus. flota činila više godina, a zaprijetio je i opsadom grada. Uz pomoć Austrije Republika je povela s Rusima pregovore u Genovi. Pri sklapanju ugovora u Pisi 1775. dubr. predstavnik Frano Ranjina (Ragnina) predao je Orlovu 20 000 dukata odštete, a Republika se obvezala na primanje rus. konzula. Međutim, ruski je konzulat otvoren tek 1788. Posljednja dva desetljeća XVIII. st., do sloma Mletačke Republike 1797, za Dubrovnik su protekla u razmjerno mirnim polit. okolnostima. Neutralnost Republike u čestim ratovima na Sredozemlju pogodovala je još bržem razvoju pomorstva i jačanju međunar. pozicije Dubrovačke Republike.

Nakon stalnoga pada broja stanovnika tijekom XVII. i u prvim desetljećima XVIII. st. (manje od 25 000 stanovnika) 1730-ih demografski su se trendovi promijenili, pa je potkraj XVIII. st. Republika imala oko 32 000 st. Da bi zaustavila odlazak sa sela, Republika je potkraj XVIII. st. zabranila Konavljanima ukrcaj na brodove. Vlasništvo nad pomor. kapitalom prelazilo je sve više u ruke građana, ali je plemstvo i dalje nadziralo pomor. poduzetništvo kao gl. izvor drž. prihoda. Nemogućnost vođenja nove i konzistentne politike bila je uvjetovana i »krvnom« podjelom plemstva te nizom političkih i ideoloških razlika među staležima. Kriterij »čiste krvi« u borbi salamankeza (stariji rodovi) i sorboneza (novo plemstvo i stari rodovi koji su im se ženidbenim vezama priklonili) počeo se potkraj XVIII. st. dodatno zaoštravati. Tako se među vlastelom i građanima javlja frankofilska, austrofilska i rusofilska struja. Unutar. stabilnost narušavala je društv. diferencijacija na politički konzervativnu skupinu zemljovlasničkoga plemstva (barnabotti) i manju grupaciju bogate aristokracije orijentirane na pomorstvo (marittimi), kojoj je cilj bio uskladiti drž. ustroj s vlastitim gosp. probitkom. Među vlastelom je sve više rastao utjecaj karatista, tj. vlasnika i suvlasnika brodova i tereta, čime je jačala skupina marittima. Oni su u Senatu promicali i građ. interese, jer su vlasnici brodovlja pretežito bili građani, a uz njih se interesno počeo vezivati i dio osiromašenih plemića, kojima je služba u drž. magistraturama bila gl. izvor prihoda. Osim toga, nekolicina je kozmopolitski orijentiranih plemića prihvaćala suvremene prosvjetiteljske stečevine. Svi su ti procesi doveli do imovinskog i ideološkog rascjepa među pripadnicima nekoć jedinstvenoga patricijata, što se posebno očitovalo za posljednjih godina Republike. Građanski je stalež također prolazio kroz oštro imovinsko raslojavanje. Iako su u formalnopravnom smislu svi pučani bili izjednačeni u odnosu na drž. vlast, gornji su slojevi građanstva zbog svojega bogatstva mogli utjecati na polit. zbivanja. Vještim nadzorom nad učlanjivanjem i radom gl. bratovština antunina i lazarina, Senat je držao pod paskom gospodarski najmoćnije građ. rodove. Pučani (oni koji su za život zarađivali zanatskim i manualnim radom) još od ranijih vremena dijelili su se na srednje trgovce i obrtnike te na sitne trgovce i preprodavače, a najniže slojeve činili su sluge, mornari, pomoćni radnici i sl. Seljačko-kolonatski sloj nije bio kompaktan ni jednako tretiran. U raznim dijelovima Republike bilo je slobodnjaka, poluslobodnih seljaka i kmetova. U načelu su samo vlastela i građani mogli posjedovati nekretnine, a u Astareji i na otocima bilo je to dopušteno i slobodnim seljacima. Konzervativni dio vlastele malo je ulagao u pomorstvo i živio je najviše od zemljišnih prihoda i drž. službi pa je nastojao što čvršće vezati seljake za zemlju, iako siromašniji među njima nisu za to mogli osigurati sve zakonske uvjete. Sa staleškom krizom vlastele tijekom XVIII. st. rasla je i radna renta. God. 1715. povećana je na 75 dana, a 1800. na čak 90 dana, što je najzad dovelo do otpora seljaštva. Poduzetna su vlastela, naprotiv, zbog potrebe za novcem dopuštala otkup kmetova. Pravo na stjecanje nekretnina dobili su 1800. Cavtaćani i Orebićani, jer se u njihova mjesta počeo slijevati znatan pomor. kapital, pa su mnogi kapetani otkupljivali zemlju svojih predaka. Nezadovoljstvo seljaštva kulminiralo je ustankomu Konavlima 1799/1800. i manjim nemirima u Župi i na Lastovu. Izravan povod pobuni bio je namet obvezne kupovine soli, koji je dubr. vlada uvela u srpnju 1799. Stanovnici Konavala odbili su taj namet, a vlasti su kolovođe osudile na smrt. Ratne prilike nosile su velik rizik, što je dovelo do porasta troškova i obustave plovidbe. U uvjetima vezanosti Dubrovčana za pomorstvo kao jedinu gosp. djelatnost spomenute okolnosti nepovoljno su djelovale na razvoj Republike. Zbog rigidnosti dubrovačkoga polit. sustava, tijekovi kapitala nisu bili usmjereni u druge gosp. djelatnosti, pa je od pomorstva kao osnovne gosp. grane ovisilo ne samo blagostanje nego i sam opstanak države. Zbog nedostatka klasičnoga privatnog vlasništva i kapitala slabo su se razvijali svi oblici manufakturne proizvodnje. Zarađeni novac ugl. se polagao u strane banke, trošio na proširenje flote ili na kupnju luksuznih proizvoda. Veći dio tih pologa pripadao je crkvenim i drž. zakladama, ali je bilo i prilično privatnih računa. Po visini društv. proizvoda i bogatstvu po stanovniku, Republika se potkraj XVIII. st. ubrajala među najrazvijenije eur. zemlje, a tada se građ. sloj počeo pretvarati u vlasničku elitu bez polit. vlasti. Najviši sloj građana (ugl. antunini i lazarini) držao je u rukama 75% vlasništva brodskoga prostora, ali nije stekao veći utjecaj na upravljanje državom.

Detalj kipa sv. Vlaha, XV. st.,  Dubrovnik, crkva sv. Vlaha

Detalj kipa sv. Vlaha, XV. st.,
Dubrovnik, crkva sv. Vlaha

Stoljećima oblikovan sustav povlastica stvorio je mješavinu starih iura i novih leges. Zakonodavstvom je patricijat usporavao razvoj privatnoga vlasništva, onemogućavajući građ. sloju slobodu udruživanja i organiziranja. Umjesto klasičnoga privatnog vlasništva u Dubrovniku je prevladalo vlasništvo korporativnoga tipa na dioničarskoj osnovi. Obiteljski je kapital jamčio sigurnost i smanjivao poslovni rizik. Senat se 1790-ih nastojao politički prilagoditi situaciji u Francuskoj i steći povjerenje nove građ. vlasti, a istodobno suzbijati sve revolucionarne i demokr. ideje u vlastitoj okolini. Dubrovnik se nakon pada Mletačke Republike 1797. pretvorio u poprište diplomatskih, a potom i voj. sukoba. Mirom u Požunu 1805. Austrija je prepustila Francuzima Dalmaciju i Boku, a na putu povezivanja tih područja našla se Dubrovačka Republika. U utrci za vlašću nad istočnom jadranskom obalom franc. trupe doprle su do sjev. granica Republike, a ruska Baltička flota zauzela je Boku. Unatoč neutralnoj politici, Senat se našao u bezizlaznoj situaciji.

U opasnosti od rus. zauzeća, Dubrovnik se 27. V. 1806. bez otpora predao franc. postrojbama. Došlo je do opsade grada i borbe Francuza s Rusima i Crnogorcima. Pritom je teško stradao sam grad i njegova okolica, a štete su procijenjene na 9 milijuna dubr. dukata. General, poslije maršal August Frédéric Louis Viesse de Marmont porazio je Ruse i Crnogorce, produljivši okupaciju dubr. područja, koja je potrajala gotovo dvije godine. Francuski su zapovjednici postupno preuzimali civilnu vlast u gradu, a konačni im je cilj bio raznim pritiscima što više iscrpsti Republiku i prisiliti Senat da se sam povuče s vlasti, na koju je imao sve manji utjecaj. Goleme franc. kontribucije i nameti za uzdržavanje mnogobrojnih trupa financijski i materijalno potpuno su iscrpili Republiku. Dubr. brodovlje bilo je uništeno ili zaplijenjeno u sredozemnim lukama, a trgovina sa zaleđem prekinuta. Marmont je 31. I. 1808. naredbom raspustio Senat i ukinuo dubr. neovisnost.

Autor: Stjepan Ćosić i Nenad Vekarić