DRŽIĆ, VLAHO

DRŽIĆ, VLAHO, antunin, trgovac, slikar, kipar i majstor umjetničkog obrta (Dubrovnik, 20. XII. 1503 – Dubrovnik, 8. I. 1567).

Sin Marina i Anule Kotrulj, brat M. Držića. Imao je i braću Nikolu, Vicka i Ivana te sestre Niku i Pȅru. Nosio je nadimak Biagio Drusciano, latinizirano Blasius Drusianus (Blasius Drusianus de Dersa). Umro je bez oporuke. Kako je zabilježio njegov sin Jeronim u genealogiji obitelji Držić (Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika – Orrigine et descendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia) u Veneciji se 1535. oženio Angiolom, kćeri Gerolama Merendella. Ženidbom je stekao tisuću dukata miraza (u novcu, ženidbenoj opremi i solunskoj vuni). Sinovi Mario i Jeronim rodili su se u Veneciji, a kćeri Anica (1547–83) i Celija (Jela, 1551 – ?) u Dubrovniku, kamo je Vlaho obitelj preselio u proljeće 1545. U Veneciji se isprva uspješno bavio trgovinom, no u listopadu 1538. otac Marin i braća Nikola, Ivan i Vicko izjavili su da Vlaho nema nikakva udjela u obiteljskim poslovima pa je zatim u Mlecima trgovao samostalno. Premda je 1541. odlučio napustiti Veneciju, nije se odmah s obitelji vratio u Dubrovnik. God. 1542. doživio je trg. krah, a dokument od 24. III. 1542. svjedoči da je pedeset osam dukata koje je posudio za kupovinu kože vraćao deset godina. Kad su u 26. XI. 1544. obiteljski poslovi definitivno propali, Vlaho se pojavio kao vjerovnik i tražio naplatu od dvadeset zlatnih dukata. S četiri glasa protiv Senat ga je 6. XI. 1544. imenovao pisarom vunarskoga ceha (gdje je još uvijek radio 1559); nije jasno je li istodobno imao i službu u Kancelariji, jer iz 1557. potječe nekoliko isprava što ih je sastavio Biagio Mar. de Dersa. God. 1561. i 1562. nekoliko je puta ulagao u pomor. trgovinu. Sin Jeronim u genealogiji kaže da mu se otac »si diletto molto della scultura et pitura, et fece di molte belle cose note ad ogni vno« (»mnogo se bavio kiparstvom i slikarstvom te je načinio brojna lijepa i svima poznata djela«). Unatoč tomu, nije bio upisan u dubr. bratovštinu slikara, nije imao svoju slikarsku radionicu niti je u ijednoj ispravi zabilježen kao slikar ili kipar. Poznavao je Tiziana Vecellija, Pietra Aretina, slikara Ivana da Ponte. U sonetu Al medesimo, tiskanom u knjizi Ljubavne i pastirske pjesme i satire (Rime amorose, e pastorali, et satire, 1589), upućenom Mihu Monaldiju, Sabo Bobaljević spominje i Vlaha (»Il Drusian, che quasi un nuovo Apelle / Hoggi si scopre al mondo; il secol nostro / Agguaglia, come suol, con l’opre al prisco?«), uspoređujući ga s grč. slikarom Apelom, a Monaldi – s kojim je u mladosti prijateljevao u Firenci – posvetio mu je nadgrobnicu U smrt Drusianovu (In morte del Drusiano). Tal. humanist i pristaša reformacije Antonio Brucioli (1495–1566) uveo ga je – zajedno s Ivanom Nalješkovićem – u dijaloge o tuči i umjetnosti (Dialogi di Antonio Brucioli della metaphisicale philosophia; Dialogi di Antonio Brucioli della naturale philosophia humana, 1545). Izrađivao je »armilarne sfere i zemljolike globuse«, slikao portrete, bio vješt u damasciranju, no djela mu se nisu sačuvala. Nikola Nalješković u knjizi Dijalog o sferi svijeta (Dialogo sopra la sfera del mondo, 1579) ističe Vlahov talent: »Biagio Drusiano, huomo come ben sapete rarissimo, per non dir singolare, nelle pitture, nelli ritratti, nelle prospettiue, et ne sotilissimi intagli« (»Vlaho Držić, čovjek rijedak, dapače jedinstven u slikarstvu, osobito u slikanju portreta, u perspektivi i u vrlo finim rezbarijama«). Nalješković je hvalio Vlahov reljefni globus koji je izradio za kardinala Rudolfa Pija (1500–64), tvrdeći da ga je izradio na njegov nagovor, da ga je završio za dvije godine, a da mu je on pomogao u izvođenju paralela i meridijana te da je rad pohvalio sienski pisac Alessandro Piccolomini (1508–78). Rudolf je Vlahu povjerio uređenje palače s pinakotekom koju je izgradio u Rimu na Campo Martio. Kožnu kutiju za češljeve Vlaho je u proljeće 1545. iz Dubrovnika poslao na dar P. Aretinu, na čemu mu je on zahvalio u pismu iz lipnja 1545: »Kutiju za češljeve koju ste mi poslali čuvat ću kao relikviju radije negoli da se njome služim. Moj bi primjer trebali slijediti svi koji se raduju ljepoti Vaših čudesnih stvari, jer Vi svojom umjetnošću pretvarate kožu u drago kamenje, koje svojim bojama izvrsno dočaravate. To je krasan posao, lijepa stvar i lijepo umijeće«. Pritom je pohvalio i ostala njegova djela (»meravigliose opere ch’escono da voi«).

Izjava M. Držića

Izjava M. Držića kojom se imovinski odjeljuje od brata Vlaha
(Državni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancellariae, sv. 148, f. 11r)

Dana 29. V. 1548. registrirana je izjava mlet. slikara Piera di Giovannija, nastanjenog u Dubrovniku, da će u roku od pet mjeseci za crkvu sv. Andrije dopremiti iz Venecije oltar s kamenim kipom sv. Magdalene, pet drvenih kipova te dva kipa anđela, a njihovu će vrijednost procijeniti Vlaho. Dana 17. VII. 1548. u Kancelariji je registriran Vlahov pristanak da će plemiću Vlahu Gučetiću (Gozze) za trideset zlatnih škuda naslikati oltarnu palu, koju je i završio 14. VIII. Procjenu je trebao obaviti svećenik Nikola Migalović, koji se toga posla odrekao 18. II. 1549. Dana 20. VI. 1558. Malo vijeće mu je dopustilo na dražbi prodati neka svoja djela, ali su ih prije toga morala procijeniti dvojica vladinih povjerenika. Majka Anula oporučno mu je ostavila posjed na Koločepu, a četvrtina njezina miraza, namijenjenoga sinu Marinu, po njezinoj volji morala je nakon Marinove smrti prijeći u nasljedstvo Vlaha i njegovih muških potomaka. Vlaho i Marin često se spominju u knjigama dubr. Kancelarije: 16. I. 1545. Vlaho je Velikom vijeću podnio molbu o četveromjesečnom izbivanju iz Dubrovnika zbog odlaska u Veneciju kako bi ondje pozavršavao privatne poslove i preselio obitelj u Dubrovnik (otputovao je u veljači te godine) pa je predlagao da ga za to vrijeme na mjestu pisara vunarskoga ceha zamjenjuje brat Marin, kojega je »podučio tako da u službi neće biti propusta«; 12. XII. 1545. Marin je Vlahu na pet godina za sedamdeset pet dukata ustupio prihode Svih Svetih (Domino) i Sv. Petra na Koločepu; 20. V. 1552. Marin se Vlahu obvezao isplatiti dvjesto pedeset zlatnih dukata uz kamatu od 10%; u svibnju 1556. s Vlahom je vodio proces oko dijela majčina miraza u iznosu od pedeset četiri dukata koji je pripao pokojnom bratu Nikoli, a trebao je – nakon bratove smrti – pripasti njima; 26. II. 1557. Marin i Vlaho molili su Veliko vijeće da im dopusti uzeti hipoteku na zemlju u Ponikvama i Dubi kako bi platili dugove braće Ivana i Vicka; 1. VIII. 1561, zajedno s Marinom i Vickom, Vlaho je prodao Jakovu Venturi obiteljsko imanje na Stonskom ratu, a 5. XI. iste godine Marin se u Vlahovu korist svojevoljno odrekao majčina miraza; 29. X. 1561. registrirana je opširna Marinova izjava kojom se u potpunosti i konačno emancipirao od Vlaha: »Volens pro se solo, et ad suam fortunam propriam et pro sua utilitate propria, sive damno (quod Deus avertat) negociari, gerere, emere, vendere, contrahere, distrahere, et omnia alia agere et facere, tanquam homo liber, et sui iuris, et nullis fraternis odnoxius nexibus aut ligaminibus, ita quod quicquid fecerit, emerit, vendiderit, contraxerit, et distraxerit, lucratus fuerit vel perdiderit pro ipso solo Domino Marino et pro suo proprio peculio sit, et hoc idem faciat, et facere possit dictus Blasius eius frater pro se solo, et ad suam fortunam et peculiam sine aliqua ipsius Domini Marini participatione, nollens quod ipse Blasius in ipsius Domini Marini acquisitis et negotijs se impendiat aut participet, nec ipsie Dominus Marinus in ipsius Blasij acquisitis et acquirendis, sed unus quilibet eorum sit emancipatus et liber atque divisus cum omnibus clausulis et declarationibus debitis et apponi solitis in qualibet ampla et solenni emancipatione« (»On želi sam za sebe i za svoj vlastiti imutak i za svoju vlastitu korist ili štetu /što neka Bog spriječi/ trgovati, uređivati poslove, kupovati, prodavati, sklapati i razvrgavati ugovore te voditi i činiti sve drugo kao slobodan čovjek koji sam sebi zapovijeda, bez podređenosti ikakvim brat-skim svezama i sponama, tako da sve što učini, kupi, proda, ugovori i razvrgne, zaradi ili izgubi ima učinak isključivo na samoga gospodina Marina i na njegov novac. A to isto neka čini i neka smije činiti i rečeni Vlaho, njegov brat, sam za sebe i za svoj imutak i novac, bez ikakva sudjelovanja samoga gospodina Marina, koji ne želi da Vlaho ulaže i sudjeluje u zarađivanju i poslovima gospodina Marina, a niti isti gospodin Marin želi sudjelovati u sadašnjim i budućim zarađivanjima Vlahovim, već neka obojica budu odvojena, slobodna i zasebna, sa svim obvezatnim klauzulama i izjavama koje se redovito dodaju u svim velikim i svečanim odvajanjima«). Dana 14. I. 1562. Marin je sudskim putem od Vicka i Vlaha tražio da mu se od očeva naslijeđa isplati sto pet dukata, a deset dana poslije morao se zakleti na Evanđelju da njegovo potraživanje već prije nije namireno.

Autor: Milovan Tatarin