DRŽIĆ, VLAHO

DRŽIĆ, VLAHO, antunin (Dubrovnik, 26. IV. 1587 – Dubrovnik, 21. III. 1639).

Posveta Vlahu Jeronimovu Držiću

Posveta Vlahu Jeronimovu Držiću, Tirena, Venecija, 1607.

Sin Jeronima i Marije Karamonde, unuk Držićeva brata Vlaha. Imao je braću Mata, Marina, Ivana, Martola i Džoru te sestre Anicu, Maru, Pȅru, Niku, Katu, Franu, Margaritu i Mariju. Nije bio oženjen. U izdanju Tirene Francesca Bariletta iz 1607. Držićevoj posveti Marinu Ivanovu Puciću prethodi posveta Uzmnožnomu i sfake časti dostojnomu g. Vlahu Jera Držić, koja iz nekog razloga nije tiskana u cijelosti. Ivan Kukuljević Sakcinski posvetu spominje uz izdanje iz 1632, ne navodeći njezina autora (»posvetjena od nepoznatoga Vlahu Jeru Dàržiću«, Pjesnici hrvatski XVI. vieka, 1858), no toga izdanja knjiž. historiografija zasad ne poznaje. Pozivajući se na Kukuljevića, Franjo Petračić je mislio da je krnja posveta iz izdanja iz 1632. naknadno »priliepljena«, tj. uvezana u izdanje iz 1607 (Djela Marina Držića, 1875). Milan Rešetar odbacio je Kukuljevićevo i Petračićevo mišljenje te pretpostavio da je dio posvete izostavljen tiskarskim propustom, kao što je mislio da je posvetu napisao tiskar F. Bariletto (Djela Marina Držića, 1930). Pisac posvete govori o popularnosti Tirene, koja je nakon tiska brzo raskupljena tako da do nje nisu mogli doći mnogi koju su je željeli, zbog čega ju je on – »veoma držan onomu slavnomu narodu, ne ćuteći druge na sfijetu radosti nego kad mu mogu ukazati kojegodi zlamenje moje službe« – odlučio ponovno tiskati. U posveti je zanimljiva tvrdnja da je Tirena »s razlicijem pjesni i druzim lijepim stvarmi složena u jezik dubrovački po izvrsnomu i slovitomu spijevôcu Marinu Držiću (dobre spomene)«. Budući da je 1551. Držić objavio dvije knjige, nije jasno zašto se u isti kontekst dovode Tirena i Pjesni – zbog čega se može činiti da je riječ o jednoj knjizi – osim ako pisac posvete nije želio naglasiti da poznaje sva Držićeva objelodanjena djela. Razlozi posvećivanja knjige Vlahu dvostruki su: on je Držićev rođak i obranit će ju od »zlih jezika«. Budući da se na tom mjestu posveta prekida, ne zna se jesu li u nastavku izneseni razlozi zbog kojih bi novo izdanje naišlo na protivljenje, kao što nije poznato tko je tu posvetu doista potpisao.

Autor: Milovan Tatarin