DRŽAVNI ARHIV U DUBROVNIKU

DRŽAVNI ARHIV U DUBROVNIKU, ustanova u kojoj se čuva, obrađuje i koristi arhivsko gradivo nastalo djelovanjem službi dubr. komune, poslije Republike, tj. notarijata, kancelarije, državnih vijeća, magistratura i lokalnih tijela vlasti.

Državni arhiv u Dubrovniku

Unutrašnjost Državnog arhiva u Dubrovniku

Velike cjeline toga gradiva sačuvane su u kontinuitetu od XIII. st. Po opsegu, povijesnoj, informacijskoj i kult. važnosti dubr. arhiv svrstava se u najvažnije eur. arhive, a njegovo gradivo pripada među najvrednije dijelove hrvatske spomeničke baštine uopće. Riječ je o više od 7000 rukopisnih kodeksa, 100 000 volantnih isprava i više od 15 000 osman. dokumenata, u ukupnoj dužini od oko 1000 m. Većina dokumenata pisana je latinskim i talijanskim, a manji dio i hrv. jezikom, latinicom i ćirilicom. Uz to najvrednije gradivo iz doba Dubrovačke Republike, u Arhivu se čuva i gradivo iz razdoblja nakon sloma Republike 1808. nastalo radom uprave, pravosuđa i drugih ustanova u Dubrovniku i okolici iz francuskoga, habsburškoga, jugoslavenskog i suvremenog razdoblja. Arhiv posjeduje i važne privatne osobne i obiteljske fondove te vrijednu zbirku zemljopisnih karata. Razvoj arhiva odvijao se usporedo s rastom notarske i kancelarijske službe te razvojem drž. ustanova od XIII. st., a gradivo je nastajalo i u dislociranim uredima pojedinih službi i magistrata te u kneževskim i drugim kancelarijama na izvangradskom području. U Dubrovniku su postojale i starije cjeline dokumentacije iz prijašnjih stoljeća, ali su ugl. stradale u mnogobrojnim požarima i havarijama. Od pol. XV. st. gradivo notarijata, kancelarije i središnjih tijela vlasti (vijeća) bilo je pohranjeno u Kneževu dvoru, a u XVIII. st. smješteno je u umjetnički ukrašene ormare. Drugi dio gradiva, koji su činile najvažnije isprave, privilegiji i ugovori sklopljeni između Republike i susjednih vladara, crkv. dostojanstvenika te država i gradova s kojima je Dubrovnik održavao političko-trg. veze, čuvao se u riznici katedrale sv. Marije. Osim toga, u Dubrovačkoj Republici postojalo je još nekoliko arhiva koji su ugl. stradali, npr. crkveni arhiv u nadbiskupskom dvoru, koji je izgorio nakon potresa 1667. Način pohranjivanja dokumenata u Arhivu vjerno odražava strukturu i ustroj drž. vlasti, koja se u Dubrovniku konačno oblikovala tijekom XV. st. Gradivo u cjelini svjedoči o specifičnom značenju Dubrovačke Republike u kontekstu europske i hrv. povijesti, tj. o njezinim bogatim diplomat-skim, političkim, trgovačkim, pomorskim i kult. vezama s tadašnjim svijetom. Stoga je Arhiv važan izvor spoznaja za povijest mnogobrojnih država i naroda, osobito na Sredozemlju i u jugoist. Europi. Vijeća Republike nizom su odluka regulirala odlaganje, čuvanje, prepisivanje i uvezivanje spisa. Sam se pojam arhiv prvi put spominje 1599, a 1760. gradivo središnjih tijela okupljeno je u Kneževu dvoru. God. 1783. prvi se put spominje državni arhivist (publico archivista). Te je godine najvažnije gradivo bilo podijeljeno na 14 serija (861 svezak), dok su ostali neuvezani dokumenti bili raspoređeni u 10 banaka (stolaca) od slova A do K. Nakon sloma Republike dio gradiva je devastiran, a u prvim desetljećima habsburške vlasti dio je najvrednijih arhivalija u više navrata odnesen u Beč. To je gradivo bilo predmetom restitucije pa je nakon 1922. većim dijelom vraćeno u Beograd, da bi ga Nijemci tijekom II. svj. rata ponovno odnijeli u Beč. Tek nakon rata, u razdoblju od 1946. do 1952, to je gradivo (ne u cijelosti) vraćeno u Dubrovnik. Od druge pol. XIX. st. bilježe se nastojanja mnogobrojnih znanstvenika da se dubr. arhivsko gradivo objedini te da se na suvremenim principima utemelji Arhiv kao kult. institucija. God. 1885, nastojanjem kotarskoga poglavara Nikole Rendića Miočevića, do tada razdvojene dubr. arhivalije, tj. gradivo smješteno kod Okružnoga, potom Kotarskoga poglavarstva, sudova, Financijske okružne direkcije i Pomorsko-zdravstvenog ureda, pridruženo je tzv. Političkom arhivu. God. 1891. imenovan je stalni zaposleni arhivist Josip Gelcich, koji je izradio i prvi cjelovit popis arhivskoga gradiva: Catalogus I. R. Archivi Ragusini, tiskan 1910.

Testamenta Notariae

Testamenta Notariae, serija X.1, sv. 40

Od 1920. Arhiv je počeo djelovati kao samostalna ustanova, a 1952. preseljen je u palaču Sponza, gdje se nalazi i danas. U Domovinskom ratu, za dvaju četničkih napadaja 1991, zgrada Arhiva znatno je stradala. Jezgru Arhiva čine fondovi Dubrovačke Republike i franc. uprave. Važniji su fondovi i serije iz doba Dubrovačke Republike: Odluke Vijeća (Reformationes), Veliko vijeće (Acta Consilii Maioris), Vijeće umoljenih (Acta Consilii Rogatorum), Malo vijeće (Acta Minoris Consilii), Odluke kneza (Praecepta Rectoris), Isprave i akti (Diplomata et acta), u sklopu kojega je i vrijedna Serija Osmanskih spisa (Acta Turcarum), Pisma i upute Republike na Istok (Litterae et commissiones Levantis) i na Zapad (Litterae et commissiones Ponentis), Razne isprave notarije (Diversa Notariae), serije Oporuke notarije (Testamenta Notariae), Zakoni i pravilnici (Leges et instructiones), potom Razni zapisnici državne kancelarije (Diversa Cancellariae), Kaznene tužbe (Lamenta Criminalia), Kaznene presude kancelarije (Criminalia), Troškovi kneževa dvora (Dicta domini rectoris), Zemljišnik (Cathasticum), Općinska blagajna (Cassa Communis), Carine i trošarine (Dohana), Straže i naoružanje (Custodiae et armamentum), Bratovštine (Fratriae), Pomorski ured (Offitium navigationis), Blago djelo (Archivium Operum piarum), Francuska uprava (Acta Gallica). Najstarije su isprave bula pape Benedikta VIII. iz 1022. i isprava o osnutku benediktinskoga samostana na Lokrumu iz 1023, sačuvana u potonjem prijepisu. Arhiv danas prikuplja gradivo s područja Dubrovačko-neretvanske županije.

Uz Državne arhive u Sieni i Firenci, dubrovački Arhiv najvažnija je institucija u kojoj je pohranjeno gradivo važno za poznavanje života M. Držića. Konstantin Josef Jireček prvi je povjesničar koji je na temelju istraživanja u Arhivu objavio niz dotad nepoznatih činjenica iz Držićeva života: financijske nedaće oca i braće, tužba redovnice Marte iz samostana sv. Andrije o Držićevu dugu za najam kuće u kojoj je stanovao 1535. i 1536, oporuka majke Anule, Držićeva izjava dana 9. I. 1547. predstavnicima Maloga vijeća Franu Marinovu Kabužiću i Bernardu Gabrijelovu Crijeviću o putovanjima s Christophom Rogendorfom u Beč i Carigrad 1545–46 (Prilozi dubrovačkoj književnoj povijestiBeiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, Archiv für slavische Philologie, 1899, XXI).

Oporuka Andrije Držića  (Državni arhiv u Dubrovniku, Testamenta Notariae, sv. 34, f. 56v)

Oporuka Andrije Držića
(Državni arhiv u Dubrovniku, Testamenta Notariae, sv. 34, f. 56v)

Gradivo Arhiva dobro je poznavao Jorjo Tadić, upotrijebivši ga u sintetskoj studiji Marin Držić (1508–1567) objavljenoj 1948. Tadićevim prijepisima iz različitih dokumenata Arhiva poslužio se Milan Rešetar u predgovoru kritičkom izdanju Držićevih djela u sedmoj knjizi edicije Stari pisci hrvatski (Djela Marina Držića, 1930), a zatim ih je upotpunio podacima na koje ga je upozorio Jean Dayre (Prilog biografiji Marina Držića, 1930). Svoja istraživanja u Arhivu obznanio je Petar Kolendić u radu Arhivske vesti o Marinu Držiću (1931): imenovanje Držića za orguljaša u katedrali 1538, svota koju je Držić dobio za školovanje u inozemstvu (trideset dukata), molba brata Vlaha da ga za vrijeme četveromjesečnog izbivanja iz Dubrovnika na mjestu pisara u vunariji zamijeni brat Marin, napad Vlaha Stjepanova Kanjice na Držića 17. IV. 1548, imenovanje Držića za pisara u solani 1553, tužba protiv Ivana Paskova Dračevice 5. VI. 1554. U radu Novi podaci za biografiju Marina Držića (1951) Dragoljub Pavlović izvijestio je o Držićevoj izjavi 17. IX. 1563. u parnici koju su Jeronim i Nikola Primović pokrenuli protiv Herkula, sluge njihova pokojnog brata Pera. God. 1965. Vinko Foretić objavio je studiju O Marinu Držiću, u kojoj je, među ostalim, sadržaj pisama Cosimu I. i Francescu Mediciju interpretirao u širem polit. kontekstu: služeći se zapisnicima Senata te njegovim tajnim zapisnicama (Secreta Rogatorum) opisao je zabrane sudjelovanja dubr. mornarice u kršć. floti, objasnio tko su poslanici koje Držić spominje na početku pisma Cosimu od 2. VII. 1566, detaljno je opisao spor dubr. vlade s »nekim Turčinom«, utvrdivši da je riječ o eminu Mahmutu. Najviše novih spoznaja o Držićevu životu objelodanio je Miroslav Pantić u tri rada: Fragmenti o Marinu Držiću (I) (1970), Fragmenti o Marinu Držiću (II) (1982–83) i Novi fragmenti o Marinu Držiću (2001). Osim mnogobrojnih izvadaka iz različitih spisa koji osvjetljavaju Držićev život od 1526. do smrti 1567, treba istaknuti da je Pantić prvi objavio dokument o Držićevim osobnim stvarima koje su 2. X. 1567, a na zahtjev Ivana Bartulova Nalješkovića, ponuđene na otkup bratu Vicku, zatim identifikaciju Saba Nikolinova Menčetića, a ne Gundulića, kako se od Ignjata Đurđevića (Životopisi i pjesme nekih slavnih Dubrovčana – Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum) i Serafina Marije Crijevića (Dubrovačka knjižnica – Bibliotheca Ragusina) uvriježilo u knjiž. historiografiji, potom identifikaciju Džona Miškinova, tj. Junija Mihova Bunića, na čijem je piru s Đivom Gradić izveden Pjerin, konačno, Pantić je donio točnu transliteraciju jedinoga Držićeva autografa pohranjenog u Državnom arhivu – mjenice napisane 16. VIII. 1551. na ime Martina IvanovaŠumičića za dug od devedeset dukata.

Autor: Stjepan Ćosić i Milovan Tatarin