DRUGI

DRUGI. Jedna od temeljnih kategorija suvremenih književnih teorija različitih orijentacija (hermeneutičkih, psihoanalitičkih, rodnih, kulturalnih), koje tu kategoriju, s obzirom na svoja različita polazišta, različito i određuju.

Pojmom drugoga ne označuje se fenomen odvojenosti Držićeva opusa od našega vremena i prostora, već se drugi razumijeva kao analitički konstrukt za deskripciju idejno-tematskoga svijeta Držićeva cjelokupnoga djela. Kategorija drugoga pretpostavlja postojanje kolektivnih identiteta koje autor prihvaća kao svoje, pa se za polazište moraju uzeti objektivne sastavnice njegova identiteta kao građ. osobe (muškarac, katolik, Slaven, pučanin, stanovnik Dubrovnika, građanin Republike) i propitati njihov položaj u opusu.

Rodno drugo. Držić ne dovodi u pitanje uobičajeno žanrovsko kodiranje rodnosti u ljubavnoj lirici, u kojoj se žena prikazuje kao idealizirani objekt muške žudnje. Na suprotnom vrijednosnom polu nalazi se iskaz iz prvoga prologa Dundu Maroju, gdje Dugi Nos, prebacujući odgovornost za nastanak ljudi nahvao na žene Indijah Starijeh, koje su od negromanata tražile da ožive lutke što su ih oni bili donijeli u tu stranu svijeta, o ženama općenito tvrdi: »I žene od tizijeh strana, – kako i naše, koje polakšu pamet imaju od ljudi«. Prolog Dugoga Nosa u književnoj se historiografiji obično čitao kao alegorijski oblikovan izraz autorova svjetonazora u kojem se miješaju vlastiti i tuđi glasovi, ozbiljno i neozbiljno mišljeni iskazi, pa bi se u skladu s tim valjalo pitati zastupa li postavku o »polakšoj pameti« sam Dugi Nos ili on samo govori ono što je većini njegovih slušatelja prihvatljivo? U dramskim djelima postavka o »polakšoj pameti« neće dobiti izrazitih potvrda. Doduše, ušutkani likovi Andrijane i Ančice u komedijama Skup i Arkulin samo su objekti muškoga natjecanja, oslobođeni svake inicijative u kreiranju vlastite sudbine, čime dobro ilustriraju uobičajenu historiografsku tezu o depriviranosti žena u renesansnom Dubrovniku. No podjednak je i broj protuprimjera: Mande spretno i nekažnjeno vara starijeg i u svakom pogledu sebi inferiornog muža, dok je svodnica Anisula apsolutna gospodarica scenske igre, organizatorica spletki s Krisom i Lonom de Zauligom, a svoju superiornost otvoreno i verbalizira: »Ma neka vam spovijem, o žene, mi ćemo se danaska malo ljudmi porugat« (Tripče de Utolče, IV, 2). Miona iz Grižule svojim kompetencijama prelazi granice žanra pastoralne drame i predstavlja oličenje osviještenoga renesansnog feminizma. U svakom slučaju, tema rodnoga nije u Držićevu opusu mjesto nedvosmislenih vrijednosnih razgraničenja.

Konfesionalno drugo. Vjerski aspekti Držićeva opusa u dosadašnjoj su knjiž. historiografiji ugl. bili zanemarivani. Odnosu različitih vjera Držić ne poklanja previše prostora. Kao ni drugi dubr. pisci, ali ni drugi hrv. pisci njegova vremena, ni Držić nije posebno tematizirao opreku katolicizam/pravoslavlje. U pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. usputno napominje kako u Bosnu, Srbiju i Dalmaciju nije prodrla »la peste della eresia luterana« (»kuga luteranskog krivovjerja«), no u ostatku njegova opusa nisu prepoznate ni aluzije na protestantizam. Kompleks turskoga i osmanskoga prisutan je u Držićevu opusu, no nikad u obliku izravnoga osvrta na muslimansku vjeru. Slično je i sa židovstvom: u Dundu Maroju pojavljuje se lik židovskoga trgovca Sadija, škrta i proračunata, no on ne izlazi iz granica žanrovski kodiranoga karakternog tipa. Na temelju izostanka problematizacije/refleksije teme konfesionalnih podjela ne treba, naravno, izvlačiti zaključak o Držićevu ekumenizmu. Uostalom, ni za takvu se postavku u njegovu opusu ne može pronaći izravna potvrda.

Jezično i etničko drugo. U sačuvanom dijelu Držićeva opusa nema lingvonima i etnonima vlastita identiteta, pa je potrebno posredno zaključivati. Slavensko-talijansko-latinski trilingvizam dio je dubr. svakodnevice Držićeva vremena, njegova životnog puta (dulji boravci u tal. gradovima) i knjiž. opusa. Talijanizmi, tal. izrazi, sintagme i rečenice mogu se u Držićevim proznim komedijama pojaviti u govoru većine likova, no konzekventno talijanski govore isključivo stranci (Ugo, Sadi i oštijeri u Dundu Maroju, Grk u komediji Tripče de Utolče, Negromant i Grk Albanez u Arkulinu). Njima suprotna kategorija našjenca također je izgrađena na jezičnom kriteriju: Maroje i Tripčeta, Dubrovčanin i Kotoranin, ljudi koje razdvajaju polit. granice, pa i lokalni animoziteti, u Rimu se razvesele jedan drugomu kao ljudi istoga jezika u stranom svijetu (Dundo Maroje, I, 1). Držić u pismu Cosimu od 2. VII. ističe i kako je Mehmed-paša Sokolović, čovjek iz drugoga konfesionalnog i polit. prostora, zapravo »našijenac i po jeziku i po rodu«. Lat. jezik, jezik dubrovačke humanističke književnosti na prijelazu XV. i XVI. st. i jezik dubrovačkih pravnih dokumenata, u Držićev opus ulazi kao uobičajen idiom tipičnoga lika pedanta (Krisa u drami Tripče de Utolče) te u izrekama, kadšto i makaronski iskrivljenima, nekih drugih likova (Pomet, Tripčeta i Mazija u Dundu Maroju, Arkulin, Kotoranin Tripe i Albanez u Arkulinu). Kao jedini jezični eksces izvan očekivanog trilingvizma može se doživjeti umetanje tur. riječi i rečenica u govor Turčina, odn. poturčenoga Mandina brata u komediji Tripče de Utolče. Nije slučajno da taj lik ne razumije Pedantov govor, odnosno lat. jezik kao učeni jezik univerzalne zapadne kršć. kulture, s civilizacijskim, a ne etničkim konotacijama (»Bre, kojijem jezikom besjediš?«, IV, 1). I premda kod Držića nema stereotipnih pohvala slavenskome (slovinskome, ilirskome) jeziku kao kod nekih književnika u sljedećim stoljećima, i on, kao i, primjerice, Ludovik Crijević Tuberon, smatra jezik temeljnim kriterijem klasifikacije naroda, pa se stoga može pretpostaviti da je njegov etnički identitet, za razliku od užega dubrovačkoga polit. identiteta, bio širi, (južno)slavenski.

Staleško drugo. Držić u knjiž. djelima eksplicitno ne tematizira podjelu vlastela/puk. Sluge u komedijama, uključujući i njihovu nerijetku intelektualnu superiornost nad gospodarima, oblikovani su u skladu sa žanrovskim konvencijama. Zanimanje za društv. skupinu dubr. sluškinja (godišnica), pa i stanovite simpatije za njih, Držić je pokazao u Grižuli, uvođenjem lika odbjegle sluškinje Omakale, koja dobiva dovoljno prostora da iskaže nezadovoljstvo položajem sluškinja u gradu (II, 6; III, 4). Oličenja lakomosti (škrtosti), glavnoga grijeha u Držićevu kršćanskom vrijednosnom sustavu (L. Košuta, Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju«Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964), ako je uopće staleški određeno, vezuje se uz vlastelu: vlastelini su i Skup (kći Andrijana se obećala vlasteličiću Kamilu), i Dundo Maroje, a vjerojatno i Arkulin (Kotoranin Tripe ga naziva zentilomo – plemić, IV, 2). S druge strane, u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena komični lik Vukodlak naziva »vlastelinom« i »vlasteoskim pravim sinom« Vlaha Nikolina Držića, bogatoga građanina i ženika, na čijoj je svadbi drama i izvedena. Treba li to Držićevo staleško promaknuće rođaka tumačiti kao izraz svadbene lakrdije, ili neprimjerena dodvoravanja, ili žudnje za statusom što ga je rod Držića, prema tvrdnji Jeronima Vlahova Držića, pisca genealogije, izgubio 1348. kad je Marinov istoimeni predak bio napustio grad u kojem je vladala epidemija kuge? Kao izraz identifikacije s dubr. vlastelom mogao bi se čitati i trijumfalan boravak družine vlastelinâ Gardzarija u Kotoru (Tripče de Utolče) – jedan od njih uživa u dražima podatne Kotoranke Mande, Tripčetove supruge. Naposljetku, u firentinskim pismima Držić se zauzeo za podjelu vlasti između vlastele i višega sloja pučana (kojemu je i sam pripadao) prema genovskome modelu, ističući da su dvije trećine dubr. vlastele također nezadovoljne tadašnjom vlašću. Iz svega rečenoga proistječe da Držićev odnos prema staleškoj strukturi Republike nije bio ni apologetski ni revolucionaran, već kritički i ambivalentan.

Periferno drugo. Dihotomija centar/periferija važna je u Držićevu imaginariju. Jedan njezin aspekt jest i često isticana opreka urbano/ruralno, prisutna u dramama s pastoralnom tematikom i Noveli od Stanca. Pod kategorijom ruralnoga misli se na likove i prostor koji ne pripadaju knjiškom svijetu pastoralne idile (uzmnožni pastiri u Tireni), već svijetu nalik na »pravi seoski« (ubozi pastiri). Takvi su likovi, primjerice, Kojak, Grubiša i Vlade iz Pripovijesti, Miljenko, Radat i Dragić iz Tirene te likovi pastira iz Grižule. Obično se ističe kako Držićev ruralni svijet ima knjiško podrijetlo u sienskoj dramskoj praksi, a da mu je stvarni izvor vlaški prostor dubr. zaleđa. Ne zaboravlja se istaknuti i da Držiću, za razliku od sienskih dramatičara, taj ruralni, vlaški svijet nije predmet bespoštednog ismijavanja, već da autor prema njemu iskazuje humano humoran odnos, pa i stanovite simpatije (primjerice, prema likovima Mione i Radoja u Grižuli; L. Košuta, Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961). Trag prezriva odnosa Dubrovčana prema vlaškome zaleđu iščitava se iz izreke »Piva i Tara«, koju u značenju »ološ«, »ruralna svjetina« rabi primjerice Kotoranin Pasimaha u Skupu (II, 7). Iz prostora označenoga spomenutom sintagmom dolazi i glavni lik Novele od Stanca. Važno je ipak napomenuti da pojam vlah u Držićevu opusu nije etnonimska, nego klasifikacijska odrednica za određeni tip likova u dramskom svijetu pastirske i mitološke tematike. Druga, južna strana odnosa centar/periferija, kojom se obuhvaća polit. prostor Dubrovačke Republike realizira se u opreci Dubrovnik/Lopud. Taj lokalni antagonizam vlastelinskoga grada i otoka pomoraca do izražaja dolazi u komedijama Dundo Maroje (prepiranje dubr. vlastelina Dživa i lopudskoga kapetana Dživulina, I, 9) i Arkulin (radnja je smještena u Dubrovnik, ali su tri važna lika Lopuđani – Ančica, Viculin, Marić). Ne može se izbjeći dojam da u tim lokalnim prepiranjima Držić likovima Lopuđana prepušta inicijativu i dosta prostora da prikažu Dubrovnik kao mjesto neslobode simbolizirane grad. zidinama. Na istoj je crti i Držićeva postavka u pismu Cosimu od 2. VII. da dubr. vlast koči razvoj pomorstva svojih otočana (isolani), čime se očigledno misli na lopudsku mornaricu. Opreka centar/periferija nije, dakle, kod Držića oslobođena vrijednosnih konotacija, pri čemu prema onom polu koji je dio njegova objektivnog identiteta (grad kao centar) pisac u najmanju ruku nije iskazao osobite preferencije.

Političko drugo. Tim se aspektom alteriteta obuhvaća cijeli prostor preko granica Dubrovačke Republike. On uključuje i Kotor, susjedni grad istoga jezičnoga područja, koji je, kao i Lopud, u Držićevu knjiž. svijetu ponajprije objekt dubrovačkih lokalnih animoziteta. To posebice dolazi do izražaja u komediji Tripče de Utolče, čija je radnja smještena u Kotor, a cijela jedna scena posvećena dubrovačko-kotorskoj nesnošljivosti: iz formalno uglađena razgovora dvaju apstraktnih, u sižeu komedije nefunkcionalnih likova Dubrovčanina i Kotoranina – otkriva se niz dubr. stereotipa o Kotoru kao gradu kilavih ljudi, proizvođača zemljanih posuda i prodavača krušaka na dubr. tržnici (IV, 6). Sva se ta tri stereotipa – uz anegdotu o tome kako su Kotorani sami pojeli kruške koje su bili pomokrili, htijući ih takve prodati Dubrovčanima – pojavljuju i u komediji Arkulin, u monologu jedinoga kotorskoga lika, karakterističnoga imena Tripe (II, 3). Taj će lik kao pomagač Lopuđanima Viculinu i Mariću, a sve uz Negromantovu čaroliju, naposljetku pobijediti škrtoga Dubrovčanina Arkulina i prisiliti ga da uzme Ančicu bez prćije (miraza), a uz kontradotu (uzmirazje). Kotoranin Pasimaha u komediji Skup, sluga ostarjeloga dubr. vlastelina Zlatoga Kuma, varijanta je stereotipnoga lika hvalisavog vojnika, koji ima funkciju nasmijavanja publike (neuspio pokušaj osvajanja Skupove kuće); njemu Držić povjerava i satirični monolog o suvremenoj svemoći novca (II, 7), ali ga ne uključuje u temu dubrovačko-kotorskih animoziteta. Isto vrijedi i za Kotoranina Tripčetu iz Dunda Maroja, koji u razgovoru s Lopuđaninom Dživulinom (V, 5) pokazuje istu borbenu razmetljivost kao i njegov imenjak/sugrađanin u Arkulinu. No Tripčeta je ponajprije lik u čijim se iskazima prepoznaje Držićeva kritika škrtosti, uopće ljudi nahvao (I, 8; III, 10). Tako ni likovi Kotorana, osim u komediji Tripče de Utolče (naslovni lik), nisu u Držićevu opusu ni po čemu inferiorni likovima Dubrovčana. Držić, čini se, nigdje ne aludira ni na činjenicu da je Kotor dio Mletačke Republike. Nedvosmislenih antimletačkih iskaza, na kakve se nalazi u Mavra Vetranovića, nema u Držićevim knjiž. djelima. No, ima ih u pismima: u pismu Cosimu od 2. VII. Držić ističe da Dubrovnik treba napustiti mlet. model vlasti i prigrliti genovski; u istom pismu Mlečanima predbacuje škrtost, tj. lakomost (»l’avarizia di Veneziani«), dok u pismu od 27. VII. ističe da Dubrovčani podjednako mrze Mlečane i Turke (L. Kunčević, »Ipak nije na odmet sve čuti«: medičejski pogled na urotničke namjere Marina Držića, 2007). Ako je ta tvrdnja o Dubrovčanima i pretjerana, a mogla bi se potkrijepiti bar citatima iz opusa L. Crijevića Tuberona i M. Vetranovića, nema razloga ne sumnjati da ona izražava Držićeva polit. stajališta. Uobičajena predodžba o dubrovačkoj setebandierističkoj ranonovovjekovnoj vanjskoj politici mogla bi se simplificirano iskazati formulom: državnopravna podčinjenost Osmanskom Carstvu iz nužde, bez iskrenih polit. simpatija; deklarativna odanost Katoličkoj crkvi i papi, ali uz drž. nadzor crkve na svom prostoru; prikrivene simpatije za antitursku politiku Španjolske, ali bez polit. hrabrosti aktivnoga participiranja u takvoj politici; nesnošljivost prema Mletačkoj Republici kao mogućem gospodaru, ali kopiranje mlet. modela državne uprave. U čemu je posebnost Držićeve polit. koncepcije, ako se iščitava iz urotničkih pisama, uz nužnu pretpostavku da su ta pis-ma rezultat dugotrajnoga polit. sazrijevanja, a ne izraz osobnih frustracija, ljudske povrijeđenosti ili bolesnog stanja duha? Razlika je samo u napuštanju mlet. modela vlasti – sve drugo ostaje isto: pomirenost s podčinjenosti Osmanlijama, pritajene simpatije za španjolsku protutursku politiku i spremnost da se manipulira crkvom (čak i papom). Gledana iz vizure drž. suvereniteta, Držićeva je koncepcija nedvojbeno veleizdajnička jer ne mijenja postojeći vazalni odnos prema Osmanskom Carstvu, a uvodi novoga tutora – Toskansko vojvodstvo. U činjenici da su ta dva Dubrovniku nadređena polit. entiteta ujedno i međusobni neprijatelji, leži temeljna vanjskopolitička kontradikcija Držićeve urote. Držićev sačuvani opus ne upućuje na apriorno afirmativna/nekritička stajališta prema objektivnim sastavnicama vlastita identiteta; u rekonstruiranom Držićevu vrijednosnom sustavu ne caruju patrijarhalnost, katolicizam, slav. etnocentrizam i dubr. kampanilizam. Kao ponajprije dramski pisac i čovjek kazališta, Držić je zainteresiran za općenitu, antropološku problematiku ljudske prirode, pa stoga i izvor svojega temeljnog ideologema, opreke ljudi nahvaoljudi nazbilj, smješta u Stare Indije, daleko od povijesno iskustvenoga svijeta. Povijesni se svijet ipak zrcali u njegovim dramama i moguće ga je odrediti u zemljopisnim koordinatama kao svijet kršć. Mediterana, s Jadranskim morem kao središtem i tal. jezikom kao lingua franca. No u Držićevoj mentalnoj mapi iz toga je stvarnoga svijeta ipak isključen jedan njegov sastavni dio – islamski Mediteran, s kojim su njegov grad, Republika i on sam bili u čestim doticajima. Islam. svijet, oprimjeren u Osmanskom Carstvu, za Držića je najvjerojatnije bio pravo civilizacijsko drugo; on ga je najčešće ignorirao, jednom ismijao (lik Turčina u komediji Tripče de Utolče), a u pismima označio uobičajenom kršćanskom propagandnom frazeologijom: »la violenza di Turchi«. (→ KOTORANI; LOPUĐANI; PIVA I TARA)

Autor: Davor Dukić
Literatura:
Z. Janeković Römer, Okvir slobode: dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i humanizma, Zagreb–Dubrovnik, 1999;
V. Gulin Zrnić, O jednom pristupu drugom spolu u tri čina: kaleidoskop ženskih slika uDubrovniku 15. i 16. stoljeća,
u knj. Čovjek, prostor, vrijeme: književnoantropološke studije iz hrvatske književnosti, Zagreb, 2006.