DOVIZI DA BIBBIENA, BERNARDO

DOVIZI DA BIBBIENA, BERNARDO, talijanski dramski pisac (Bibbiena, 4. VIII. 1470 – Rim, 9. XI. 1520).

Rafael, Bernardo Dovizi da Bibbiena

Rafael, Bernardo Dovizi da Bibbiena, 1516,
Firenca, Galleria Palatina

Zvali su ga kardinal Bibbiena ili Il Bibbiena. Već kao dječak bio je u službi Medicija; bio je prijatelj kardinala Giovannija Medicija, koji ga je, kad je 1513. postao papa (Leon X.), postavio za kardinala. Imao je takav utjecaj na papu da su ga zvali alter papa; kad je nenadano umro, govorili su da ga je papa otrovao jer se bojao njegove ambicije. Suvremenici su ga opisivali kao oštroumna i vesela čovjeka (»huomo faceto et discreto«, kako ga definira Niccolò Machiavelli), a takav se pojavljuje i kao jedan od sugovornika u Dvoraninu (Il Cortegiano, 1528) Baldassarrea Castiglionea. Bio je prijatelj i pokrovitelj umjetnika Francesca di Giorgia Martinija, Francesca Laurane (Franje Vranjanina) i Rafaela, koji ga je naslikao u kardinalskom odijelu te njegove prostorije u Vatikanu oslikao freskama s erotskim i poganskim scenama. Bibbiena je napisao samo jednu komediju, La Calandria, prvi put izvedenu na urbinskom dvoru 6. II. 1513, a poslije s velikim uspjehom u Vatikanu u prisutnosti pape. Prvo izdanje komedije objavljeno je 1521. u Sieni. La Calandria, kao vjerojatno prva tal. komedija u prozi, revolucionirala je kanone kaz. pisanja i time postala model za buduće komediografe. Već se u prologu ističe njezina inovativnost: »u prozi, ne u stihovima; moderna, a ne stara; na pučkome jeziku, a ne na latinskome« (»in prosa, non in versi; moderna, non antiqua; vulgare, non latina«). Još uvijek je neriješeno pitanje prologa, odn. je li riječ o dvama prolozima, od kojih je jedan u prošlosti pripisivan B. Castiglioneu, a potom Bibbieni, dok se drugi najvjerojatnije odnosi na neku drugu komediju. Pozivajući se na Calandrina, koji se više puta pojavljuje u Decameronu kao priglupa ličnost kojoj se rugaju, već je naslovom označen izvor nadahnuća, tj. Decameron, i udaljenost od dotadašnje humanističke tradicije, čiji su modeli bili isključivo u Plautovoj i Terencijevoj komediografiji. Unatoč prepoznatljivosti izvora – komičnost djela Giovannija Boccaccia i vezanost zapleta za Plautovu komediju (posebno drame Menaechmi i Casina) – La Calandria je originalno djelo u kojem se piščev glas često pojavljuje, i to u duhovitim i pametnim govorima sluge Fessenija. Na hrv. jezik komediju je u XIX. st. preveo, odn. adaptirao, Spiro Dimitrović Kotoranin pod naslovom Zvekan. Radnja se zbiva u Zagrebu i okolici, a djelo nikad nije postavljeno na scenu (F. Čale, Bibbienina »La Calandria« u hrvatskome kazalištu – La Calandria del Bibbiena nel teatro croato, Studia Romanica et Anglica Zagabriensia, 1959, 8).

Bibbiena, Calandra

Bernardo Dovizi da Bibbiena, Calandra, Firenca, 1558.

U vezi s Calandrijom često su spominjane Držićeve komedije. Arturo Cronia (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di Marino Darsa, 1953) bez ikakva objašnjenja tvrdi da Arkulin, osim u Talanti Pietra Aretina i dvjema komedijama Giovana Marije Cecchija (Čarolije – Incantesimi, Miraz – La Dote), nalazi nadahnuće u Calandriji. U objema se komedijama pojavljuje lik negromanta, ali u Arkulinu, kako je primijetio F. Čale, taj lik ima drukčiju ulogu u strukturi djela. Čale međutim nalazi sličnosti između Calandrije i komedije Tripče de Utolče, jer su prisutni isti motivi prevarenoga muža i preodijevanja te muža koji uzaludno traži pomoć od ženine obitelji te isti detalji scene u kojoj Nadihna pogrešno izgovara riječi Pedanta Krise, kao u šestom prizoru drugoga čina Calandrije, gdje se sluga Fessenio, igrom riječi, ruga glupome Calandriju. To međutim ne znači da je Držić imitirao svojega prethodnika, jer unatoč istim izvorima i mogućim Držićevim dodirima s Bibbienom, te su komedije različite.

Autor: Maria Rita Leto