DOLCE, LODOVICO

DOLCE, LODOVICO, talijanski pjesnik, prevoditelj i dramatičar (Venecija, 1508 – Venecija, 1568). Osiromašeni potomak plemićke obitelji. Zarana se profesionalno posvetio književnosti, prevoditeljskom, komentatorskom i uredničkom radu. Neko vrijeme bio je urednik kod venecijanskoga tiskara Gabrielea Giolita, kojemu je pomagao u objavljivanju različitih izdanja u to doba najpoznatijih renesansnih književnika. U dobrim je odnosima bio s Dinkom Ranjinom, kojemu je objavio dvadeset sedam tal. soneta u antologiji Drugi svezak izbora iz pjesni raznih pisaca, nanovo ispravljenih i tiskanih (Il Secondo volume delle Rime, scelte da diversi autori, di nuovo corrette e ristampate, 1565), kao i s Ludovikom Paskalićem, kojemu je objavio nekoliko lat. pjesama (Carmina, 1551).

La Hecuba

Lodovico Dolce, La Hecuba,
Venecija, 1549.

Dolceovu preradu Euripidove Hekube preveo je M. Držić (1559), a njegovu Jokastu, također pisanu prema ant. uzorima, na hrvatski je preveo Miho Bunić Babulinović. Obje su verzije vjerne prerade tal. izvornika. Stariji hrvatski knjiž. povjesničari, primjerice Armin Pavić (Historija dubrovačke drame, 1871), dramaturške su nedosljednosti Držićeve tragedije nerijetko tumačili kao rezultat odstupanja od ant. izvornika. Nakon što je utvrđeno da je Držić prevodio Dolceovu tragediju, imajući pritom na umu i Euripidov izvornik, kako je to ustvrdio Petar Kolendić (Srpskohrvatski prevod Dolčeove »Hekube«, 1905), što je potvrdio i Miljenko Majetić (Euripidov utjecaj na Držića i Bunića, 1964), pretpostavke o različitim nedosljednostima u Hekubi potpuno su odbačene. Frano Čale i, na tragu njegovih istraživanja, Slobodan P. Novak isticali su još jednu bitnu osobitost po kojoj se Držić razlikuje od Dolcea. Naime, neki dijelovi u Držićevoj tragediji imaju politički aluzivan karakter, npr. stihovi Hekubine molbe Uliksu da poštedi Poliksenin život, ili je pak njihov društveno-kritički naboj potenciran. Od Dolceova se izvornika Držić udaljava i na stilsko-retoričkom planu, dosljedno alternirajući dominantne dvostruko rimovane dvanaesterce s osmercima u petostihu, pri čemu se peti stih u takvu strofičkom aranžmanu ne rimuje, odn. u četverostihu, potom koristeći se različitim hiperboličko-kumulativnim figurama, afektivnim umanjenicama itd. Od talijanske se verzije Držić udaljava i po karakterističnom uvođenju međuigri u kojima sudjeluju likovi vila nerejida i satira, kojih u Dolcea nema. Konačno, Čale ističe i mnogobrojne srodnosti između Dolceove verzije i Držićeve obrade, ponajprije prevladavajući maniristički poetički aranžman, koji stilsko-retoričku napetost nastoji preslikati na plan dramske ideje i svjetonazora s kojim se u dotičnom tekstu polemizira. Naposljetku, u hrvatskih će knjiž. povjesničara i komparatista Dolce također ostati zapamćen po tome što je u nekim svojim dramama, osobito u komedijama Kapetan (Il Capitano, 1545) i Fabritia (1549), spominjao Dubrovnik i na zanimljiv način portretirao njegove stanovnike. Postavlja se pitanje zašto se Držić odlučio prevesti baš tragediju La Hecuba, a ne neko izvorno Dolceovo djelo. Leo Košuta isticao je da ga je na takav čin vjerojatno nagnala njezina fabula, odn. da je Držić »imao jednak cilj kao njegov francuski suvremenik Lazare de Baïf, koji je u uvodu svog francuskog prijevoda godine 1544, tiskanog 1550, napomenuo da je taj posao obavio (…) da vladare i velikaše opomene koliko je nepostojana svjetovna vlast« (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964). U tom se smislu Hekuba uklapa u Držićev stvaralački opus kao posljednja faza kaz. angažmana prije eksplicitne polemičnosti urotničkih pisama.

Autor: Leo Rafolt