ČALE FELDMAN, LADA

ČALE FELDMAN, LADA, hrvatska teatrologinja (Zagreb, 11. VII. 1963).

Studij komparativne književnosti i franc. jezika završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1986), gdje je i doktorirala (1994) radom Teatar u teatru u hrvatskoj dramskoj književnosti. God. 1991–2005. radila je u Institutu za etnologiju i folkloristiku, zatim se zaposlila na Katedri za teatrologiju i filmologiju pri Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osnovni su joj predmet interesa folklorno kazalište, osobito moreška, teorija i antropologija izvedbe, suvremena feministička kritika i knjiž. antropologija. Istaknuto mjesto u njezinu opusu zauzimaju knjige Brešanov teatar: aspekti Brešanove dramaturgije (1989), Teatar u teatru u hrvatskom teatru (1997), Euridikini osvrti: o rodnim izvedbama u teoriji, folkloru, književnosti i kazalištu (2001) i Femina ludens (2005).

U knjizi Teatar u teatru u hrvatskom teatru osvrće se na metateatarski potencijal Držićevih drama, ponajprije na Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, čiju manirističku fakturu, u duhu književnokomparativnih analiza Josipa Torbarine, dovodi u vezu sa Snom ivanjske noći (Midsummer Night’s Dream) Williama Shakespearea. Kritički se osvrće na dotadašnja istraživanja, koja su tu dramu nerijetko tumačila u svjetlu manirističke poetike, u kontekstu ritualnih uprizorenja vezanih uz karnevalsko razdoblje poetike »auličke idile« ili kao vještu parodiju folklornih izvedbenih matrica, npr. talijanskih (svadbenih) mogliazzo. Slično je protumačila i Novelu od Stanca, koja »dvostrukost svoje stilske fakture ne duguje samo simboličkom sučeljenju sela i grada, starosti i mladosti, zime i proljeća što biju ritualni boj, nego i dvojstvu između ivanjske predstavljačke ’novele’ i Stančeve zbilje«. U istoj se monografiji dotiče i Držićeve Hekube, no kao interteksta koji se pojavljuje u drami Poslije Hamleta Luka Paljetka. U raspravi Žensko za muško i muško za žensko u starijoj hrvatskoj dramatici i kazalištu (Umjetnost riječi, 1997, 3), analizirala je korpus hrv. ranonovovjekovne drame, među ostalim i nekoliko Držićevih drama, kako bi protumačila česte motive transvestizma i kostimografske inverzije spola, koji su karakteristični i za europsko kazališno rano novovjekovlje. Ponajviše se usredotočila na lik Pȅre iz Dunda Maroja, »koja je počinila tri velika i za mladu ženu ondašnjega Dubrovnika nezamisliva prijestupa: ukrala je teti novac, pošla, istina s pratnjom, na dalek put, ona koja je jedva s pratnjom smjela i na misu u rodnom gradu (‘S tetkom nijesam li svaki Božić u Svetu Gospođu na misu bila’), i obukla se u muško da je tkogod ne bi prepoznao«. Pȅri zato prijeti opasnost da bude osramoćena, i kao muškarac i kao žena, jer nastupa u dvostrukoj ulozi. U istraživanjima interkulturalne podloge moreške (Morisco, moresca, moreška: agonalni mimetizam i njegove interkulturalne jeke, 2003) upozorava na »spomen epiloških dekorativnih moreški u dubrovačkoj pastoralnoj dramatici 16. stoljeća, preciznije u Tireni renesansnog pisca Marina Držića«. Studija Hrvatski autor Marin Držić i kazališna samosvijest XVI. st. (L’autore croato Marino Darsa e l’autocoscienza teatrale nel Cinquecento, 2007) Držićev dramski opus razmatra u širem, književnokomparativnom i kazališnokomparativnom kontekstu, a u radu Pomet kao Greenblattov Jago (2007) Pometa provodi kroz novohistoričarsku analitičku paradigmu usporedbom sa Shakespeareovim likom.

Autor: Leo Rafolt