BURLESKA

BURLESKA (tal. burlesco: šaljiv), dramsko-scenska vrsta koju odlikuje hipertrofirana i grubo karikaturalna komika, u kojoj se na osobit način raskrinkavaju društvene ili individualne mane i nedostaci.

Za burlesku je karakterističan svojevrstan nerazmjer iz-među visoke (najčešće epske ili dramske) stilsko-retoričke fakture i prizemnijih svakodnevnih, katkad i grotesknih sadržaja. Ozbiljne se teme, društveni, religijski i polit. autoriteti, u burlesknom tipu prikazivanja ugl. tretiraju na groteskno ležeran način, katkad s primjesom ironije, zbog čega se ona nipošto ne može jasno razgraničiti od srodnih joj knjiž. modusa, primjerice parodije, karikature, satire, travestije i persiflaže. Takva knjiž. vrsta, nadalje, nerijetko se kritički okomljuje na različite estetičko-poetičke obrasce koji se, iz njezine perspektive, nameću kao norma ili nedvojbena vrijednost. U tome se smislu kritičko-polemička moć burleske može smatrati i prevrednujućom. Izvorište tog tipa knjiž. prikazivanja moguće je tražiti u Homerovu djelu Boj žaba i miševa (Batrahomiomahija), koje je (auto)parodija visoko stilizirane Ilijade, zatim u Aristofanovim komedijama, koje se najčešće koriste burlesknim strategijama u karakterizaciji protagonista, u Senekinu kritičko intoniranu djelu Pretvorba božanskog Klaudija u tikvu (Apocolocyntōsis divi Claudii). Srednjovj. burleske pretežito su bile usmjerene protiv crkv. dogmi, odn. protiv (nametnutih) autoriteta bilo koje vrste. U europskom ranom novovjekovlju, osobito u renesansi i baroku, karakteristike burleske mogu se pronaći u knjiž. parodijama petrarkističke lirike i arkadijsko-trubadurskih konvencija, zatim, posebice u franc. autora, u kritici naoko izvještačenih oblika precioznosti, u elizabetanskim scenskim međuigrama, glazb. burlettama u XVIII. i XIX. st. U potonjim razdobljima, ponajprije u doba prosvjetiteljstva i romantizma, burleskne strategije prikazivanja društv. stvarnosti postaju ključnom sastavnicom mnogih knjiž. žanrova, od romantičarskih poema ili epova sve do satiričnih romana. No, u književnopovijesnim i književnogenološkim istraživanjima burleska se uvijek povezivala sa žanrovima farse i komedije dell’arte, jer je upravo među njima moguće pronaći niz sličnosti na dramaturškome planu, ponajviše u karikaturalnome prikazu likova ili protagonista, čije su karakterne i tjelesne mane redovito hipertrofirane, odn. sa satiričkim, ironijskim, parodijskim i travestijskim diskursom, kojemu se često približava postupcima resemantizacije sadržaja u smjeru trivijalizacije, jezičnom vulgarnošću, derogiranjem stilskih značajki ili miješanjem stilskih razina i sl. Burleskni i farzeskni diskurs, kao, uostalom, i komedija dell’arte, vlastitu poetičku legitimaciju zacijelo pronalaze u ant. mimu, odn. u mimografskoj djelatnosti XV. i XVI. st. Unatoč tomu, nije moguće pouzdano ustvrditi koja su izvorišta burleske, možda i zato što se ona uvijek tumačila dvojako, kao dramsko-scenski oblik i kao oznaka diskursa, pri čemu je većina definicija bila posve cirkularne naravi: primjerice, burleska se tumačila kao varijanta satiričkog diskursa, kao vrsta rugalice, a satira kao knjiž. modus koji se koristi odlikama burleske. Termin se burleske rijetko kad pojavljuje u hrv. književnih povjesničara. Ako se pojavljuje, ugl. je rezerviran za korpus književnosti XX. st., najčešće za korpus drama koje nastaju u 1970-ima i 1980-ima, a koji Zvonimir Mrkonjić definira pseudožanrovskom oznakom »preobražene farse«, među ostalim za tekstove Tahira Mujičića, Borisa Senkera, Nine Škrabe, Ive Brešana, Slobodana Šnajdera i dr. No, pojam se burle još uvijek katkad upotrebljava u dubr. govoru, kao kolokvijalni naziv za šalu ili dosjetku koja je učinjena ili se tek ima učiniti nad nekim. Burleskna je, u svakome pogledu, i dosjetka koju mladi Dubrovčani Vlaho, Miho i Dživo Pešica čine vlahu Stancu u Noveli od Stanca. Tako na jednome mjestu u prvom prizoru Miho govori: »Da’ da mu kugodi novelu učinimo!« (I, S. 47), misleći pritom na šalu, kakva se obično pamti i prepričava. Isti će izraz na jednome mjestu u Dundu Maroju upotrijebiti Pomet i Popiva, likovi kojima se, uistinu, može pripisati funkcija pokretača dramske radnje ili inicijatora dramskih zapletanja. Frano Čale (Marin Držić: Djela, 1979) napominje da riječ nòvela, u smislu kako se njome koristio M. Držić, u potpunosti odgovara Boccacciovu pojmu buffo, koji se također može tumačiti kao dosjetka, burla i šala, ne nužno zlonamjerna. Međutim, taj je pojam Držić najvjerojatnije preuzeo izravno iz dubr. svakodnevice, a nipošto iz Decamerona, kako je sugerirao Arturo Cronia (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di Marino Darsa, 1953). Upravo se Držićeva Novela u književnopov. istraživanjima najčešće povezivala s tradicijom farse. Govoreći o podrijetlu njezine dramske fabule, Leo Košuta u raspravi Siena u životu i djelu Marina Držića (Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961) napominje kako je u Noveli od Stanca riječ o reprodukciji pradavnih mitova i šala o starom umirućem suncu, personificiranom u sr. vijeku u liku starca seljaka, simbola zimske zemlje, koji vjeruje da se može pomladiti. Košuta je pritom uvjeren da Stančevo ime etimološki treba povezivati sa sintagmom »stanac kamen«, slično kao što se franc. antroponim Pierrot vezuje uz riječ pierre, koja označuje kamen. Tomu u prilog ide i činjenica da su se u Dubrovniku sve do XVIII. st. zadržale burle i poslovice o lakovjernu i glupu čovjeku poput Stanca. Milan Rešetar zato je Držićevu Novelu bio sklon tumačiti kao »pokladnu šalu, uzetu iz običnog života, što samo donekle ima aparat pastirske igre« (Djela Marina Držića, 1930). Na sličan način, kao dosjetku, šalu ili burlu uklopljenu u pokladni kontekst, Novelu je tumačio i Pavle Popović (Novela od Stanca, 1925). (→ FARSA; KOMEDIJA; SATIRA)

Autor: Leo Rafolt