BUDMANI, PERO (PETAR)

BUDMANI, PERO (PETAR), hrvatski filolog i leksikograf (Dubrovnik, 27. X. 1835 – Castel Ferretti, Italija, 27. XII. 1914).

U Dubrovniku se školovao 1841–53, studirao je u Beču, najprije medicinu a potom pravo, ali nije diplomirao ni jedno ni drugo. U ranim bečkim godinama tiskao je prvo djelo Grammatica della lingua serbo-croata (illirica) (1867). Kao dubrovački gimnazijski prof. objavio je više radova, među kojima se osobito ističe Dubrovački dijalekat kako se sada govori (Rad JAZU, 1883, 65). God. 1883. postao je dopisni, zatim pravi član JAZU, 1888. član Srpske kraljevske akademije, a 1889. Akademije u Sankt Peterburgu. Sustavno je istraživao rukopise iz starije hrv. književnosti, tiskajući ih najčešće u ediciji Stari pisci hrvatski (Antun Gleđević, Petar Zoranić, Antun Sasin, Sabo Gučetić Bendevišević, Juraj Baraković /s Matijom Valjavcem/, Dominko Zlatarić). Sumirajući polustoljetni razvoj jezika i jezikoslovlja u Hrvata i Srba, objavio je Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije od 1835. godine (Rad JAZU, 1885, 80). Nakon smrti Đure Daničića preuzeo je 1883. uredništvo Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU. Obradio je veći dio druge, treću, četvrtu i petu knjigu te polovicu šeste (do »maslinski«). Povećao je broj korištenih vrela, unoseći i neka djela iz starije hrv. čakavske književnosti, izvore za novije pravno pojmovlje, ali i spoznaje svojih dubr. istraživanja. Nakon što je 1907. prestao uređivati Rječnik, otišao je u Castel Ferretti, vraćajući se povremeno u Dubrovnik, da bi ga napustio nakon izbijanja I. svj. rata 1914.

Pero Budmani, »Pjerin«

Pero Budmani, »Pjerin« Marina Držića,
Zagreb, 1902.

Prije no što je Franjo Petračić za sedmu knjigu edicije Stari pisci hrvatski 1875. prvi put priredio izdanje Držićevih djela, rukopis po kojem je to učinio pregledao je Budmani oko 1872, a osobito su ga zanimali ispisi Đure Matijaševića, načinjeni 1702, koje je povadio iz različitih Držićevih tekstova (Komadi proze i stihova uzeti iz komedija Marina Držića – Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darʃcich), pri čemu je na raspolaganju imao i neki drugi, a ne samo Rešetarov rukopis. Tako je od zaborava spasio komediju Pjerin (Dalla Comed.a intitolata Pjerin, listovi 2r–6r), koje nema u Rešetarovu rukopisu, a možda se nalazila na njegovu početku, budući da nedostaju listovi 1–2 i »još kakva 4 lista pred ńima, jedna Držićeva komedija, možda Pjerin« (M. Rešetar, Djela Marina Držića, 1930). Budući da Matijašević nije bilježio imena, a katkad je u kontinuitetu ispisivao replike različitih likova – koje se prorjeđuju kako komedija ide kraju – Budmani je u radu »Pjerin« Marina Držića (1902) pokušao povezati replike s određenim likovima i tako donekle rekonstruirati radnju Pjerina. Pretpostavlja da je Pjerin imao prolog, a na sceni su se vidjele kuća Pjerinova oca, Lučilina i Dijanina kuća te krčma. Uspio je prepoznati predložak (Plautova komedija Menehmi Menaechmi), ali konstatira da je Držić »izmislio posve novi splet«, da je poznavao lat. tekst, a ne preradu te da za komediju nije rabio drugu onodobnu tal. komediju. Upozorio je da se iz ispisa ne može odrediti mjesto radnje te da to zacijelo nije Dubrovnik, zato što se i druge Držićeve komedije – s iznimkom Pometa – ne zbivaju u Dubrovniku, a i zato što likovi Pjerina pretežito nose tal. imena (osim Obloždera i Mrve, što su međutim nadimci). Među dramske likove smješta i Džona Miškinova (kojega u jednoj replici spominje Obložder), a tek će Miroslav Pantić utvrditi da je riječ o Juniju Mihovu Buniću, na čijem je piru s Đivom Gradić Pjerin prikazan 1552 (Fragmenti o Marinu Držiću /II/, 1982–83). Na temelju sačuvanoga materijala Budmani je zaključio da se Pjerin u potpunosti razlikuje od Plautove komedije: »Otac ne umire nego se vraća u Dubrovnik; ni jedan ni drugi brat nije oženjen; izgubljeni Pjerin (koga ćemo zvati Pjerin II, a u Plauta je Menehmo I) dolazi u Dubrovnik (ne zna se zašto)«. U dodatku raspravi Budmani se osvrnuo na rad Danila A. Živaljevića Neizrađeni Držićevi dramati (1901). Otklonio je mogućnost da jenjegova rekonstrukcija fabule preuzeta od Živaljevića jer je rad čitao na sjednici Akademije (27. II. 1901) osamnaest dana prije nošto se pojavio Živaljevićev prilog. Priznaje njegov sud da je Držiću kao inspiracija mogla poslužiti i Terencijeva komedija Djevojka s Andra (Andria), ali napominje da je Držić iz nje »primiosamo neke motive«. Konačno, nije se složio s Živaljevićevom pretpostavkom da Držić nikad nije završio Pjerina (i Džuha Krpetu), nego su replike samo »nabacane misli za dramate«.

Autor: Drago Roksandić i Milovan Tatarin