BIRNBAUM, HENRIK

BIRNBAUM, HENRIK, američki povjesničar, lingvist i slavist (Breslau, danas Wrocław, Poljska, 13. XII. 1925 – Los Angeles, 29. IV. 2002).

Djetinjstvo je proveo u Varšavi, 1939. s obitelji emigrirao u Švedsku. Studirao slav. filologiju na Sveučilištu u Stockholmu, gdje je 1958. doktorirao te predavao slav. filologiju. Kao gostujući prof. predavao je na Harvardovu sveučilištu, a od 1961. do umirovljenja 1994. radio na Kalifornijskom sveučilištu u LosAngelesu (UCLA). Od 1981. bio je dopisni član Švedske kraljevske akademije, od 1986. dopisni član JAZU (danas HAZU), od 1988. vanjski član Poljske akademije, a od 1992. član Američke akademije znanosti i umjetnosti. Bio je jedan od pokretača Interuniverzitetskog centra za poslijediplomske studije u Dubrovniku. Bavio se praslav. fonologijom, dijalektologijom, starosl. jezikom, slavenskom srednjovjekovnom i renesansnom književnošću. Najvažnije mu je djelo Praslavenski jezik: napredak i problemi u njegovoj rekonstrukciji (Common Slavic: Progress and Problems in its Reconstruction, 1975). O M. Držiću je pisao sintetski u radovima posvećenima hrv. renesansnoj književnosti: Neki aspekti slavenske renesanse (Some Aspects of the Slavonic Renaissance, The Slavonic and East European Review, 1969, 47), Dubrovnik ponovljen: renesansni dramatičari (Ragusa Revistied: The Playwrights of the Renaissance, Slavia, 1970, 39), Renesansni pjesnici i dramatičari u Dubrovniku (Renaissance Poets and Playwrights in Dubrovnik, Die Welt der Slaven, 1988, 33), Novgorod i Dubrovnik: dva slavenska grada-države i njihova civilizacija (Novgorod and Dubrovnik: Two Slavic City Republics and Their Civilization, 1989), Aspekti slavenske srednjovjekovne i renesansne kulture (Aspects of the Slavic Middle Ages and Slavic Renaissance Culture, 1992). Držića je isticao kao najvećega šesnaestostoljetnoga dramskoga pisca, osobito zbog suvremene tematike te unošenja folklornih motiva, ponajprije u Novelu od Stanca. Ponovio je tvrdnju Wilhelma Creizenacha (Povijest novije drame – Geschichte des neuren Dramas, II, 1901) o posebnosti Grižule, svojevrsne prefiguracije Sna ivanjske noći (Midsummer Night’s Dream) Williama Shakespearea. Najvažnijim dijelom Držićeva opusa smatrao je komedije Dundo Maroje i Skup, ističući već poznatu tezu o tipološkoj srodnosti Držića i Molièrea. Usprotivio se tumačenjima Artura Cronije i njegovih nastavljača o Držićevoj ropskoj ovisnosti o tal. komedijama, tvrdeći da je »dubrovački dramatičar pripadao zapadnoj književnoj tradiciji više od svih književnih osobnosti što ih je slavenski svijet ikada dao«.

Autor: Milovan Tatarin