BIBLIJA

BIBLIJA. Za Marina Držića Biblija je nemimoilazan izvor, iz nje je crpio citate, izreke, sintagme, slike, metafore, simbole i reminiscencije, čije konotacije nije uvijek lako razumjeti.

U Držićevo je doba Biblija čitana ponajprije na lat. jeziku (Vulgata je od 1546. službeni tekst i polagano potiskuje starolat. prijevod Vetus latina), pa je znatan dio biblijskih citata u Držićevu opusu na latinskome, ponegdje s elementima talijanskoga (Biblija je prevedena na tal. jezik potkraj XV. st.). Biblijske rečenice utkane u govor likova često izazivaju smijeh zbog konteksta u kojem se nađu riječi iz sfere svetoga jer su dovedene u vezu s vulgarnim/pučkim govorom.

Julije Klovic

Julije Klović, Krist predaje ključeve sv. Petru, Pariz, Louvre

Biblijska imena. Od starozavjetnih osoba Držić spominje Abrahama, Izaka, Jakova i Metušalaha (Metuzalem), od novozavjetnih Heroda (Iruda), Poncija Pilata, Barabu, četiri evanđelista (Arkulin, II, 3), najčešće ipak Isusa i Mariju, koji su obično dio molitvenih i različitih govornih procedura. Od biblijskih mjesta spomenuti su samo Betlehem i Rim. U pjesmi Mâ sestro, ja sada davam ti blagoslov Držić bratski blagoslov uspoređuje s onim kojim je Izak blagoslovio sina. Nadahnuće biblijskom pričom o blagoslovu koji je, namijenivši ga prvorođencu Ezavu, Abrahamov sin Izak zapravo dao mlađem sinu Jakovu odjevenu u Ezavovu odjeću, zahvaljujući biblijskoj intonaciji, odlikuje se intimnom toplinom (J. Torbarina, Marin Držić, pjesnik, 1967). Žid. oce Abrahama, Izaka i Jakova spominje Židov Sadi, kajući se što je kurtizani ostavio bisere (Dundo Maroje, III, 4). Žid. zakletva u tom kontekstu naglašava škrtost bogatoga zlatara i njegovu unutarnju muku. Pijero u Dundu Maroju (II, 2) žaljenje što su očevi zaboravili kako su u mladosti bili mahniti izražava spominjući Metušalaha, Henohova sina, koji je prema Bibliji živio 969 godina (Postanak 5, 21, 25). Antonomastičkim nazivom za osobito stara čovjeka dodatno je naglašen ponor između mogućnosti duga i mirna života očeva i sinova te nemira što ga imaju jedni s drugima u stvarnosti. Pomet asocijativno povezuje svezana Dunda Maroja s biblijskom slikom: »Gledam ali ja snim ali bilj vidim – Dunda Maroja među Irudi i Pilati gdje ga vode kao Barabu!« (II, 10). Spominjanjem likova povezanih s Kristovom mukom – Poncija Pilata (rim. prokurator koji je osudio Krista na smrt), Heroda Antipe (tetrarh Galileje pod čiju je vlast Isus kao Galilejac potpadao) i razbojnika Barabe, koji je glasovanjem farizeja oslobođen, a Krist osuđen – slikovito je opisana mučna situacija staroga Maroja. Mesiju spominju Sadi (Dundo Maroje, III, 5) i Lone de Zauligo (Tripče de Utolče, III, 5). Oba su konteksta komično-groteskna: s čekanjem Mesije koji će spasiti izr. narod, uspoređeno je Sadijevo čekanje naplate biserja koje je ostavio kurtizani i Lonina neizmjerna žudnja za Mandom. Betlehem, mjesto Kristova rođenja, Tripe u Arkulinu spominje u kontekstu Negromantova dolaska. Obavještavajući o tome Marića i Viculina, Tripe evocira događaj vezan uz trojicu mudraca koji potiču jedan drugoga da idu u Betlehem pokloniti se Kristu (»Andeamus usque ad Betlem, venit propheta magninimus, došla je stella in oriente!«, IV, 5). Duhovito povezivanje njih trojice s trojicom mudraca, a Negromanta sa Spasiteljem svijeta naviješta obrat u radnji komedije. Frano Čale misli da »Tripe aludira na crnoputog negromanta«, koji je stigao kao što su »došla tri maga, tri ‘kralja s Istoka’, da se poklone Isusu, a jedan je od njih bio tamnoput« (Marin Držić: Djela, 1979). Rim – središte kršćanstva – mjesto je događanja Dunda Maroja, u koji su likovi (Dundo Maroje, Baba Pȅrina, Dživulin Lopuđanin) došli na hodočašće po oprost, a zapravo im je indulgentia plenaria tek na drugom mjestu po važnosti (M. Tatarin, Držić i Machiavelli: nacrt za jedno čitanje Držićeva makijavelizma, 2007).

Biblijski citati. Ugl. je riječ o općepoznatim primjerima pa je Držićeva publika lako mogla razumjeti smisao njihova premještanja u drukčiji kontekst. Držić citate rabi u funkciji komentiranja radnje i likova, računajući na širi kontekst svetoga teksta. Sažet je biblijski izraz svojstven komentarima Dunda Maroja, situacija kojega je od početka stavljena u kontekst Kristove muke, čime je autor najbolje predočio muku staroga trgovca zbog rasipna sina. Dundo Maroje nekoliko puta ponavlja »L’ è fatta!« (I, 5; I, 6; IV, 1), što evocira posljednje riječi koje izgovara Krist na križu (»Dovršeno je!«, Iv 19, 30). Isto će ponoviti i Popiva kad mu postane jasno da je sve izgubljeno (V, 4). Kad susretne Tripčetu Kotoranina, Dundo Maroje uzvikuje: »Inveni ominem, nađoh čovjeka! Svete riječi, zlatom bi ih valjalo pisat« (I, 1). Čale smatra da je Maroje »svoje možda malo ironične riječi sročio prema izreci ‘Hominem quaero’ – ‘Tražim ”čovjeka’, kojim je Diogen odgovorio na pitanje zašto danju u ruci nosi zapaljenu svijeću; Phaedrus, Fabularum libri, IV, 19, 9«. No invenio ominem može asocirati i biblijski kontekst: Pilatov »Ecce homo« (Iv 19, 6) i dio iz Matejeva evanđelja u kojima je riječ o Šimunu Cirencu, koji je ponio Kristov križ (»invenerunt hominem« – »nađoše čovjeka«, 27, 32). Citatima iz Muke Gospodnje i Pomet komentira situaciju Dunda Maroja gledajući kako ga rim. žbiri vode u zatvor (II, 10). Pometove riječi evociraju događaje koje opisuju sinoptička evanđelja (Mt 26, 55; Mk 14, 48; Lk 22, 52): Judinu izdaju, potom Pilatovo i Herodovo suđenje Isusu. Osim što citira zavjeru o Isusovu uhićenju (Mt 26, 4), Tripčeta (III, 10) komentira nepromjenljivost ljudske ćudi, prispodobljujući ju ponašanjima životinja te evocira Kristov govor o lažnim prorocima (Mt 7, 15–20) i pravim učenicima (Mt 7, 21–23). Evanđeoski citat o prepoznavanju lažnih proroka po njihovim plodovima Leo Košuta (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964) i F. Čale odčitavaju kao Držićevu aluziju na dubr. Malo vijeće. Tripčeta monolog završava podjelom ljudi na zle bjestije i dobre anđele te tvrdnju da se treba družiti s dobrima ako se hoće dobro imati potkrepljuje citatom iz Psalma 18(17), 26. U Dundu Maroju i Mazija citira evanđelje (Iv 4, 9) prisjećajući se kako je jednom Pometa napojio vinom (IV, 7). Promjenu Pometove situacije, koji je sad »veličak čovjek« dok je on sam siromah, Mazija komentira odnosom Židova i Samarijanaca, te tako zapravo odbija Pometovu ponudu da ostane u Rimu. U komediji Tripče de Utolče Držić je lik Pedanta Krise kao »meštra od skule« okarakterizirao i uporabom sažetih biblijskih citata. Razgovor s Tripčetom završava iskrivljenim latinskim »Qui aures abet, audit« (II, 4). Premda izreku »Tko ima uši, neka čuje!« prema sinoptičkim evanđeljima Isus često ponavlja završavajući prispodobe (Lk 8, 8; 14, 35; Mk 4, 9; Mt 11, 15; i drugdje), ona se čak osam puta ponavlja i u Otkrivenju. Tripčetovu sudbinu Pedant nagoviješta riječima »furmecus, falsus testis«, što asocira Izreke (6, 6–19; 19, 5, 9) o lažljivu svjedoku koji širi laži i kazni što će ga stići. O Pedantovu uživanju u vlastitom geniju najviše govori biblijski citat »Non plus ultra!« (Job, 38, 11) kojim postavlja granicu slugi Nadihni (II, 4). Citiranjem riječi kojima Jahve opisuje Jobu božansku promisao, Pedantova groteskna govorancija još više naglašava trivijalnost njegova neprimjerena ponašanja te postaje izvor komičnosti. Međutim, biblijski citati koje navodi u posljednjem prizoru svjedoče o obratu koji se dogodio u njemu. Stoga Tripčetu svjedoči da »ne ima nitko u svem Kotoru bolje ni svetije žene« (V, 6), uvjeravajući ga riječima karakterističnim za Isusa »Et ego dico tibi« (Mt 16, 18; Iv 3, 3 i drugdje). Biblijski citati u Arkulinu također su znakoviti. Tako Tripe nakon poistovjećivanja Negromanta sa Spasiteljem (IV, 5) proširuje metaforičku sliku obrata u radnji, evocirajući kontekst Kristova preobraženja na brdu Tabor, odn. Petrova prijedloga (Mt 17, 4; Lk 9, 33; Mk 9, 5). Nadalje, kad spozna krivnju, Arkulin je lamentacije nad samim sobom sve do kraja drame (IV, 6; V, 2; V, 4) protkao citatima iz Tužaljki (ponajviše iz 1. pogrebne tužaljke) i psalma patnje. Vulgata Tužaljke pripisuje proroku Jeremiji, koji opisuje jadno stanje i opustošenost Jeruzalema. Arkulinovo intoniranje proroka koji plače nad razorenim Božjim svetištem još više naglašava grotesknost njegova straha da mu je kuća ukradena i opljačkana te izvor komike postaje njegova plačljivost. Međutim, biblijski citati koje Arkulin navodi nose u sebi žaljenje i kajanje te nagoviještaju promjenu koja se u njemu događa tako da novonastalu situaciju sretno prihvaća (Kotoranin to opisuje riječima »para mu se da se je danaska rodio«, V, 7).

Biblia Ecclesiae Zagrebiensis

Biblija zagrebačke katedrale (Biblia Ecclesiae Zagrebiensis – MR 159), XIV. st.,
Zagreb, Metropolitanska knjižnica

Biblijske reminiscencije. Biblija je izvor proverbijalnih izreka i gnomičkih umetaka koji su u Držićevim djelima često u funkciji metaforičnog izražavanja. U Noveli od Stanca mudre su izreke poslužile kao sredstvo kojim je Dživo toliko osvojio Stanca da je pristao dati se pomladiti. Skup je zanesen zlatom, stoga mu i rečenica ostaje u toj domeni: »Što ćeš, zlatu se svijet klanja« (Skup, I, 7). Prauzor je toj sentenciji priča o klanjanju zlatnom teletu (Izlazak, 32). Kao i Dundo Maroje, i Skup, strahujući za tezoro, dva puta izgovara L’ è fatta (I, 5; II, 4). Središnju temu Skupa sažet će Zlati Kum: »Lakomosti, uzrok si od svijeh zala!« (III, 10) parafrazirajući 1. poslanicu Timoteju (6, 10). Kad Munuo aktualizira evanđeoske riječi »Nitko ne more dvijema gospodarom služit« (II, 1), daje im novo značenje jer misli na svojega gospodara Kamila i na njegovu zaljubljenost, dok Kristova izreka ima dodatak da se ne može služiti Bogu i bogatstvu (Lk 16, 13; Mt 6, 24). Međutim, Kamilo doista poistovjećuje blago i djevojku u koju je zaljubljen. Ista će izreka biti na komičniji način upotrijebljena u Pjerinu, gdje Obložder daje prvenstvo svojem trbuhu pred gospodarom Pjerinom I. U istom gurmanskom kontekstu isti lik zahvaljuje Pjerinu I što ga vodi na objed parafrazom evanđeoskog usklika (Lk 11, 27): »Blagosovjena majka koja te mlijekom pȉtâ!« (I). U Džuhu Krpeti aktualiziran je Kristov savjet da se ne baca biserje pred svinje (Mt 7, 6): »Er za prasce nije dragi kami, ni za osle«. U govoru Staniše (III, 7) i Radoja (I, 6) u Grižuli niz je reminiscencija na Mudre izreke, Knjigu Sirahovu i Knjigu Mudrosti. Radojev komentar Dragićeve uzetosti: »Manenika maganje besjeda mu« ima izvor u Izrekama 15, 2: »Usta bezumnih prosipaju ludost«. Mudrost biblijskoga podrijetla sadržana je i u Radatovu govoru u Tireni (II, 6, s. 822–823. i 831–832): »Griha i zle zreće svak ima na sviti, / bez griha nidan nî pod nebom živ človik« (1. Ivanova poslanica, 8); »Oto mi počesmo druzih grinje tresti, / a i mi čisti niesmo…« (Lk 6, 41; Mt 7, 3). Govor staroga Remete posve je u stilu starozavjetnih proroka (Tirena, V, 3, s. 1598–1600), s tim da je obogaćen parafrazama posuđenim od apostola pa stih »k višnjemu dvigni glas, zla da vas izbavi, / ki može veselje sada vam povratit / i gorko dreselje u rados obratit« ima izvor u 1. Ivanovoj poslanici 16, 20 i Jakovljevoj poslanici 4, 9. Ista čudesna svojstva Radmio pridaje Tireni nakon oživljavanja (V, 5, s. 1665–1666). Komentar u prologu Dugoga Nosa da »iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit« ima izvor u Lk 6, 45, odn. u Mt 12, 35. U vezi s nastankom komedije Dundo Maroje u drugom prologu kaže se da »šes Pometnika u šes dana ju su zđeli i sklopili«, što je prispodobivo proverbijalnom biblijskom broju dana stvaranja (N. Batušić, Držićeva redateljsko-inscenatorska načela, 1976). Najviše je biblijskih parafraza i sintagmi u Pometovu govoru. Izvor je njegova razmišljanja da sve ima svoje vrijeme (I, 5) u Propovjednikovoj knjizi 3, 1, dok je sentencija »njeki ki u dobru prijatelja ljube, u zlu ne čine ga se vidjet« (IV, 3) nastala prema Sirahovoj knjizi 6, 10–11. Pometov je govor djelotvoran i dojmljiv upravo zato što je potkrijepljen i proširen biblijskim referencijama. Čak i kad izriče himnu svojem trbuhu, Pomet poseže za biblijskim slikama. Tako na dva mjesta (II, 10; IV, 3) spominje mȁnu nebesku, ali u doslovnom značenju slatke hrane, kakvom je Bog hranio Izraelce u pustinji. Međutim, u Grižuli »nebeska svud mȁna na zemlju sad pada« (prvi prolog) upotrijebljena je tek metaforički. Isti izraz Dživo u Dundu Maroju rabi u prenesenom značenju očekivanja čuda (III, 2). Ista je sintagma u istom značenju upotrijebljena u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566 (»Stoga je, gospodine vojvodo, za spas Dubrovčana neophodno potrebno promijeniti vladu, i ne smije se više oklijevati očekujući da nam mȁna padne s neba«). U pjesmi br. 15 (Suze ovoj nisu vik ke ronim niz lica) posljednja četiri stiha (»Ljubav ka je u meni, srce mi goreći, / ovi vjetar čini oko ognja leteći. / Kim čudom toj činiš, Ljubavi, ktje’ mi rit, / da ga u ognju tač držiš, a neć ga izgorit?«, s. 11–14), inače uklopljena u Ljubmirovu tužbu (Tirena, I, 3, s. 259–274), mogu asocirati na Knjigu Izlaska: »grm sav u plamenu, a ipak ne izgara« (3, 2).

Držić rijetko doslovno preuzima biblijske citate, obično parafrazira i kompilira različita mjesta, a miješanjem latinskoga, talijanskog i hrv. jezika mijenja uobičajena značenja. Biblijske mudrosti u Držićevu su opusu najčešće u funkciji realistične komike te vjernog ocrtavanja likova i situacija.

Autor: Dolores Grmača