BENETOVIĆ (BENETEVIĆ), MARTIN

BENETOVIĆ (BENETEVIĆ), MARTIN, hrvatski dramatičar, slikar i orguljaš (Hvar, oko 1550 – Venecija, 1607).

Pripadnik uglednije pučke obitelji, kojemu je otac bio grad. liječnik. Nije imao stalno zanimanje, no neko je vrijeme radio kao orguljaš u hvarskoj stolnoj crkvi (1598–1601), a u crkvi hvarskih franjevaca naslikao je 1599. šest slika s prizorima Kristove muke koje je potpisao kao Martinus de Benedictis. Poznato je kako se i prije 1598. bavio glazbom, jer se spominje kao svirač na javnim zabavama, odn. na najvećim grad. svečanostima već 1575, i to kao Sier Benetto Sonator. Bez stalnoga namještenja, prije no što je u zrelijim godinama kupio imanje na Visu, putovao je u Dubrovnik i Veneciju, ponajviše radi trgovine vinom, ribom i voćem. Na jednom od njegovih putovanja franc. plemić iz Marseillea, koji je bio u službi u carskoj ugarskoj vojsci, pokušao ga je vrbovati u austr. službu. Posljednje arhivske vijesti govore kako je bio i predstavnik hvarske pučke kongregacije u Veneciji, a na tome je zadatku umro 1607, kada se na Hvaru birao novi predstavnik kongregacije. Od nedvojbeno njegovih dramskih tekstova treba istaknuti Hvarkinju, komediju koja se u trogirskom rukopisu naziva Komedija od Bogdana, prema gl. junaku, a koju je Petar Karlić objavio tek 1915 (objavljeno i u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1916, VIII). Hvarkinja je primjer renesansne eruditne komedije. Uzor mu je bio Andrea Calmo, osobito njegovo djelo La Spagnolas (1549). Benetovićeva je komedija vjerojatno prikazana za vrijeme poklada, kako se spominje u prologu, a što je bila praksa u dubrovačko-dalmatinskim grad. komunama. U tradiciji eruditne komediografije drama je strukturirana kao petočinka te se naslanja na tradiciju mletačko-padovanske farse, donekle i komedije dell’arte, što je posebice vidljivo u dramskim tekstovima koji se pripisuju Benetoviću, ponajprije u Komediji od Raskota (objavio Franjo Fancev u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1932, XI) i u farzeskno-burlesknom Prigovaranju pod Križišćen u Plamah meu Bogdanom i Raskotom lovčarom vrhu Brušanah (objavio Fancev u Godišnjaku Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, 1924–29). U tim dvama kraćim tekstovima pojavljuju se i neki dramski likovi iz Hvarkinje te se na hvarski teren prenose motivi iz seljačkih komedija venecijanskoga dramatičara Ruzzantea. Osim stranih modela, Benetovićevu komičku dramaturgiju obilježio je utjecaj dubr. dramske književnosti, ponajprije komediografije M. Držića, kojega spominje u petom prizoru petoga čina Hvarkinje: »Mikleta: In vero ’e pravo i lijepo rekao Marin Držić u Tireni; naš dobri spivalovac pravi: Ljubavi nemila, dotle ti čoeka / dovodiš, jaoh, mila, da mu je smrt preča«. Riječ je o replici koju u Tireni izgovara Ljubenko: »Ljubavi nemila, dotle ti človika / dovodiš, jaoh, mila, da mu je smrt prika?« (I, 1, s. 205–206). Benetovićeva dramaturgija bliska je Držićevoj, ne samo zbog situacijske komike i jezično-stilske karakterizacije protagonista (hvarski čakavski idiom s dubrovačkim i zabiokovskim refleksima) nego i zbog društv. stratifikacije dramskih likova, blage ironije, erotike i ruralne jednostavnosti. Seljaci su, naime, ključni protagonisti Komedije od Raskota i Prigovaranja, a njihovi antagonizmi, najčešće opisani lakrdijskim registrom, odražavaju svjetonazorske razlike u onodobnom hvarskom društvu.

Autor: Leo Rafolt