BEMBO, PIETRO

BEMBO, PIETRO, talijanski književnik (Venecija, 20. V. 1470 – Rim, 18. I. 1547).

Pietro Bembo

Sin venecijanskoga diplomata i humanista Bernarda Bemba. Stekao je temeljitu humanističku naobrazbu, u Messini pohađao sate grč. jezika kod Constantina Lascarisa. Prvo knjiž. djelo Etna (De Aetna), u kojem je opisao uspon na tu mitsku planinu, tiskao mu je 1494. Aldo Manuzio. Slijedeći oca u diplomatskoj misiji, od 1497. živio je u Ferrari, gdje se družio s mnogobrojnim humanistima i političarima. Bio je ljubavnik Lucrezije Borgia, kojoj je posvetio Asolanske dijaloge (Asolani, 1505) o platonskoj ljubavi. Priredio je kritička izdanja Petrarcina Kanconijera pod naslovom Pučke pjesme gospara Francesca Petrarce (Le cose volgari di messer Francesco Petrarcha, 1501) i Danteove Božanstvene komedije pod naslovom Danteove tercine (Le terze rime di Dante, 1502). Ta djela napisana pučkim jezikom priredio je s filološkom pomnjom kakva se do tada posvećivala jedino djelima ant. klasika. Pet je godina proveo na dvoru u Urbinu (1506–11), a 1512. otišao je u Rim, gdje ga je papa Leon X. imenovao 1513. osobnim tajnikom. U Veneciju se vratio 1521. i započeo raditi na svojem životnom djelu Zapisi o pučkom jeziku (Prose della volgar lingua, 1525), koje je utjecalo i na pisce Držićeva naraštaja. U tom je djelu iznio prednosti talijanskoga kao knjiž. jezika prema latinskome, detaljno raspravljajući o razlici između pisanja na govornom jeziku, koji naziva favella, i pisanja na knjiž. jeziku, koji naziva lingua, a koji ima određenu težinu, uzvišenost pa i aristokratski karakter. Bembo uz to razlikuje knjiž. jezik kojim se pišu djela namijenjena suvremenicima od jezika kojim se pišu djela namijenjena vječnosti. Svakodnevni govor može postići dignitet knjiž. jezika tek kada ga upotrebljavaju obrazovani ljudi. Uzori su mu od Grka Homer i Demosten, od starih Rimljana Vergilije i Ciceron, a od Talijana F. Petrarca i Giovanni Boccaccio, i to svaki put u paru – jedan pjesnik i jedan prozaik. U doba nastanka prvih važnijih renesansnih komedija Bembo u tom spisu afirmira njihovo pisanje te opravdava upotrebu pučkoga govora kako bi se uz njegovu pomoć postigao viši stupanj realizma i uvjerljivosti, pri čemu se mora paziti da se čitateljima ostave znakovi koji će im pokazati da se taj pučki jezik unosi u tekstove svjesno i s erudicijom. Tim je stajalištima Bembo bitno utjecao na razvoj dramske književnosti i na njezino uvrštavanje ako ne u vrh, onda bar na hijerarhijski viši stupanj renesansnoga žanrovskog sustava. Kardinalom je imenovan 1539, kada se nakratko preselio u Rim. Neko je vrijeme živio u Gubbiu (1541), gdje je radio na tal. prijevodu Mletačke povijesti u 12 knjiga, koju je 1513. napisao na latinskom (Rerum venetarum historiae libri XII). God. 1530. objavio je kanconijer Pjesme (Rime), u kojem besprijekornim stihovima pjeva o ljubavi strogo se držeći Petrarce pa je tako vlastitim pjesničkim prilogom reformirao petrarkizam jer je uklonio u ono doba hipertrofirane nastranosti Petrarcinih imitatora iz XV. st. U hrv. književnosti nasljedovatelji su njegove lirike bili Hanibal Lucić, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić, Sabo Bobaljević, Ludovik Paskalić i Miho Monaldi.

Autor: Slobodan P. Novak