BATISTIĆ, IVO

BATISTIĆ, IVO, hrvatski književni povjesničar, glazbenik, publicist i kritičar (Zadar, 10. X. 1887 – Split, 19. I. 1966).

Filologiju studirao u Pragu i Beču (1913), a glazbu u Dubrovniku, Pragu, Beču i Sofiji. Kao profesor službovao je u Splitu (trgovačka škola, 1912– 13; Trgovačka akademija, 1924–47; Muzička škola, 1948–49), Dubrovniku (gimnazija, 1913–16; Pomorska akademija, 1919–22; Trgovačka akademija, 1922–24), Arbanasima (muška učiteljska škola, 1916–17), Zadru (tal. realka, 1917–19). Jedan je od osnivača splitske Opere (1927) i splitskoga kaz. društva. Pisao je kazališne i glazb. kritike, rasprave o nar. poeziji i poslovicama, Marku Maruliću, M. Držiću i Ivanu Gunduliću. Monografiju Ivo Tijardović objavio je 1956.

U radu Odrazi pomorskog života u djelu Marina Držića (1955) Batistić analizira prisutnost motiva vezanih uz more: likovi pomoraca (Dživulin Lopuđanin u Dundu Maroju, Lopuđani Viculin i Marić u Arkulinu, Grk u komediji Tripče de Utolče), formulaični izrazi, nautičko-jedriličarska terminologija, ribarski izrazi, poslovice. Posebno se osvrće na upropaštavanje dubr. mornarice, što je Držić predočio Cosimu I. Mediciju u pismu od 2. VII. 1566, smatrajući njegove argumente subjektivnima, posljedicom »akutne živčane razdraženosti«. Ipak, najviše se zadržava na razgovoru pučanina Dživulina Lopuđanina i plemića Dživa u komediji Dundo Maroje (I, 9), tumačeći ga u perspektivi zakonskih odredbi o brodskom škrivanu (pisaru) koji je morao biti vlastelin, često neiskusan mladić. Iako Dživo Dživulina naziva djetićem – dakle slugom – Dživulin mu više puta odvraća kako ga je morao, dok su zajedno brodili, hraniti kašicom, čime Držić naglašava isto ono što je u pismima objašnjavao Cosimu: stožer dubr. mornarice činili su pučani, a ne vlastela. Prvi cjelovit prijevod pisama Cosimu I. i Francescu Mediciju na hrv. jezik načinio je 1963, a objavljen je postumno u radu Zavjerenička pisma Marina Držića (1967). Pisma je popratio komentarima i pogovorom, u kojem spominje i svoju neobjavljenu studiju Istina i legenda o zavjeri Marina Držića. Batistićeva procjena Držićeva pokušaja urote temelji se na dvije teze: prvo, Držićev dramski rad i urotnička pisma nemaju nikakve veze, odn. u njegovim djelima »nema čak ni latentnoga revolta protiv vlade«; drugo, urota je promašena polit. akcija koja bi – da je uspjela – Dubrovniku donijela još veće zlo. Batistić urotu tumači kao krupnu Držićevu zabludu, »apsurdni plan da neprijatelj demokracije uvede demokratski režim«. Umjesto boljitka, uslijedio bi »još gori totalitarni režim jednog bezobzirnog stranog despota i njegovih trabanata«. Izvor urote vidi ponajprije u psihopatologiji Držićeve ličnosti: ona je posljedica »razdraženoga, a možda i patološkog duševnog stanja«, »tragičan pad jedne slomljene umjetničke ličnosti«, »zavjera očajnog brodolomca, živčano iscrpljenog starog umjetnika«. Batistić je protivnik legende o Držiću kao moralnom čovjeku koji je aristokratsko uređenje Dubrovačke Republike pokušao promijeniti pa zato ističe da je to samo jedno tumačenje te da treba naglasiti da je Držić vlast htio predati strancu. Prenaglašavajući religiozne razloge urote, kao i Držićevu psih. nestabilnost, Batistić jedinu pozitivnost Držićeva plana vidi u predviđanju sudjelovanja pučana u budućoj vlasti. Frano Čale (Marin Držić: Djela, 1979) – prevoditelj Držićevih pisama nakon Batistića – smatra da je predložena interpretacija »nepotpuna i pristrana«.

Autor: Milovan Tatarin