AUTORSKO PRAVO

AUTORSKO PRAVO (engl. copyright; franc. droit d’auteur), skup propisa kojima se uređuju pravni odnosi u vezi s intelektualnim, autorskim književnim, umjetničkim i znanstvenim djelima.

U punom smislu riječi autorsko pravo ne postoji u renesansi, jer se u raznim zapadnoeuropskim zemljama počinje zakonski uređivati tek tijekom XVIII. st., no različiti oblici zaštite prava autora sežu dublje u prošlost. Počeci uređivanja područja koje se objedinjuje suvremenim nazivom »intelektualno vlasništvo« vezani su uz djelatnost obrtničkih cehova u većim tal. središtima poput Firence i Venecije, a bili su potaknuti potrebom da se zaštite tehn. inovacije i tajne zanata. Patenti ili privilegiji koji su izdavani radi zaštite načina izrade, primjerice osobitih vrsta venecijanskoga stakla, prvi su oblik neke vrste zaštite intelektualnoga vlasništva. Patenti prethode autorskim pravima i čine važan stadij u njihovu razvoju jer su pripomogli formiranju ideje nematerijalnoga vlasništva, koja će poslije biti ugrađena u shvaćanje intelektualnoga vlasništva. Ipak, premda i patenti i autorska prava štite nematerijalno vlasništvo, među njima postoji važna razlika. Dok patenti štite novost nekog tehn. postupka ili izuma, a ne njegova tvorca i originalnost rješenja, autorska su prava namijenjena zaštiti nematerijalnoga intelektualnoga vlasništva kao utjelovljenja inventivnosti, originalnosti i individualnosti autora. Prvi patenti za tehn. inovacije pojavili su se već u XIII. st., otkada datira i pojava zanatskih gildi, a od XV. st. u Veneciji se redovito izdaju patenti radi zaštite tehn. inovacija i procedura. Ključan korak u pogledu ostvarivanja autorskog nadzora nad vlastitim djelima donosi postupno povezivanje kategorije vlasništva s pisanom riječi i tekstovima, po analogiji s patentima za tehn. inovacije. Za razliku od tradicije koja prevladava od antike do kraja sr. vijeka, kada su tekstovi većinom shvaćani kao izraz mudrosti koja se smatrala općim dobrom, tijekom XV. i XVI. st. započinju procesi kojima će se poslije koncepcija nematerijalnoga vlasništva povezati uz individualno autorstvo. Iako se do pojave prvih zakona o autorskom pravu ne može govoriti o pravom vlasništvu, određene karakteristike posjedničkog odnosa autora prema vlastitim iskazima postojale su i prije toga. To potvrđuje pojam plagijata, koji se u smislu oznake literarne krađe upotrebljava još od antike, a dijelom i način potpisivanja tekstova, osobito u sr. vijeku. Autori su se, kako bi naznačili svoj »autoritet« nad tekstovima, na razne načine nastojali u njih upisati pa se pojavljivanje vlastitih imena autora u srednjovjekovnim knjiž. tekstovima može sagledavati kao jedna od takvih konvencija. Vlastito autorstvo i određen posjednički odnos prema tekstu i njegovu integritetu autori su demonstrirali i drugim mehanizmima, poput korištenja šifriranih potpisa u obliku anagrama ili akrostihova te u obliku metaforičkih potpisa koji bi igrom riječi otkrivali ime autora. No najveća zaštita autorstva nalazila se ipak u imenu moćnog zaštitnika ili pokrovitelja kojem bi se tekst posvećivao. Pojava tiska bila je jedan od nužnih preduvjeta za razvoj autorskih prava, ali i izum koji je donio velike promjene i zaoštrio pitanje vlasništva u pogledu nematerijalnih dobara, jer se najraniji patenti ili privilegiji dodjeljuju autorima vezano uz zaštitu i nadzor tiska i trgovine tiskanim knjigama. Tisak je donio mogućnost brze i velike reprodukcije tekstova, nezamislive u prethodnim razdobljima, kada su se tekstovi objavljivali rukopisno, uspostavu tržišta te model zaštite koji se s tiskara i izdavača postupno prenosi i na autore. Vladarski patenti i privilegiji, što su u XV–XVIII. st. pravni oblici zaštite autora nekoga djela, imali su ograničen doseg na teritorij pod ingerencijom tijela koje bi izdalo patent i bili su usmjereni na nadzor tiskanja te zaštitu interesa nositelja privilegija – autora i češće tiskara i izdavača. Marcantonio da Coccia ili Marcus Antonius Sabellicus prvi je poznati autor kojemu su dodijeljena prava nadzora u pogledu vlastitih djela. Dvjema odlukama Mletačke Republike (1486. i 1487) dodijeljena su mu prava izbora tiskara i nadzora tiskanja povijesti Venecije (Povijest Mletaka od osnutka grada – Historiae rerum Venetarum ab urbe condita). U Francuskoj su potkraj XV. i na poč. XVI. st. zabilježeni neki od najranijih poznatih slučajeva sudskih sporova u vezi s prodajom knjiga, a 1504. i parnice autora protiv tiskara i izdavača u kojima su autori uspjeli spriječiti neautorizirano tiskanje ili neovlaštenu prodaju svojih djela. Autori su se štitili i na druge načine. Martin Luther, primjerice, u dogovoru s tiskarima razvio je »znakove kvalitete«, koji su se pojavljivali u izdanjima tiskanima pod njegovim nadzorom, za razliku od mnogih drugih piratskih izdanja. Pritom, nakana nije bila toliko nadzor prodaje i zarade, koliko sprečavanje kvarenja teksta, što se uobičajeno događalo s piratskim izdanjima. Prvim zakonom o autorskim pravima smatra se engl. Zakon kraljice Ane (The Statute of Anne) iz 1710, bez obzira na to što to nije bio prvi pravni akt u Ujedinjenom Kraljevstvu koji regulira zaštitu prava u području izdavaštva, niti je ponajprije bio namijenjen zaštiti autora. Zakoni doneseni nakon Francuske revolucije poslužili su kao temelj kontinentalne eur. tradicije autorskih prava, koja se dijelom razlikuje od angloameričke. Tek se u razdoblju nakon donošenja tih zakona postupno uređivala zaštita autora pa se o autorskim pravima, kao uređenoj pravnoj instituciji, može govoriti tek od XIX. st.

Pjesni Marina Držića

Početak kanconijera u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim
druzim lijepim stvarmi, Venecija, 1607.

U knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi autor je svoje ime višestruko upisao, vjerojatno nimalo slučajno: na naslovnu stranicu, u posvetu (Marin Držić svojim prijateljem), ispred pjesama (Pjesni ljuvene Marina Držića), u naslov poslanice Sabu Nikolinovu Menčetiću (Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić). Pjesma br. 14 (Pokli ktje taj tvoja, Ljubavi, zla strila) sadrži izvanjski akrostih Marina (s. 3, 5, 7, 9, 11, 13), a ona pod br. 17 (Pozor tvoj ljuveni, izbrana liposti) izvanjski akrostih Marova (s. 3, 5, 7, 9, 11, 13). O odnosu prema autorstvu u svoje doba progovorio je u posveti Tirene plemiću Marinu Ivanovu Puciću, objašnjavajući zašto ju je odlučio tiskati: »Budući, gospodine Maro, vridni vlasteline, plemenita krvi, srčani prijatelju, od mnozih moljen bio da komediju Tirenu (koju ovo minuto vrime, za ne stat zaludu, složih i za arajdat prijatelje prikazah) dam na svitlos, i budući se rodio naravi za poslužit i pogodit svakomu u stvari razložite, nije mi se moglo smanje neg njih volju učinit, i najliše, er ova ista komedija bijaše jure u rukah od njekijeh ki je davahu svojijem prijateljem ispisovat, kojijem pismom s brjemenom bi ostala (kako i u Rimu Paskvin) bez nosa i bez ruka, razbijena i razdrta, da joj se ne bi znao početak ni svrha«. Budući da je Dubrovnik tiskaru dobio tek u drugoj pol. XVIII. st., jedini način širenja knjiž. djela bio je prepisivanje. Primjerice, u proznom pismu Mikši Pelegrinoviću od 20. X. 1557. Petar Hektorović – šest mjeseci nakon povratka iz Dubrovnika, kamo je išao »da vidim i stare prijatelje i nove, navlastito nike nigdar parvo nevidene« – piše da mu uz svoje Ribanje i ribarsko prigovaranje prilaže i neke rukopise koje je od dubr. prijatelja dobio na dar. U takvim prilikama, kad su se tek rijetki rukopisi tiskali – uz Držićeva dramska djela u XVI. st. još je samo Dominko Zlatarić tiskao svoja dva dramska prijevoda, pastoralnu dramu Ljubmir, pripovijes pastirska (1580, 1597) i tragediju Elektra (1597) – odnos prema autorskom djelu bio je drukčiji nego danas: prepisivači su štošta mijenjali u predlošku, dodavali i ispuštali prema vlastitom ukusu i znanju, a o potrošivosti rukopisa ne treba ni govoriti, zbog čega se za mnoge autore (Vlaho Vodopić ili Maro Lila, primjerice) i djela zna samo posredno (Ljubveni lov i Vilenica Petra Zoranića). Nisu nepoznati ni primjeri da su se tekstovi objavljivali pod tuđim imenom (Jeđupka M. Pelegrinovića). O zulumu prepisivača nad tekstom svjedoči i Ivan Gundulić u posveti Maru Mara Bunića Pjesnima pokornima kralja Davida (1621), kazujući kako su mu pjesme »od neznanaca poharane, s neponstva izopačene, s pripisâ priobražene«. I dok su mnoga djela upravo zahvaljujući prepisivanju danas sačuvana, prepisivači su ih istodobno i uništavali; autografi su rijetki pa najčešće izvorni piščev tekst nije poznat. Tako je i s većinom Držićevih djela, koja ne postoje u prvopisu, nego tek u prijepisu (Rešetarov rukopis), pri čemu su mnoga oštećena ili tek sačuvana u ispisima Đura Matijaševića. Nije poznato je li Držić Tirenu posvetio Puciću zato što ga je on financijski potpomogao ili zbog prijateljskih razloga, no ta njegova gesta zacijelo svjedoči o pokušaju zaštite autorstva spomenute drame, za koju je inače potvoren kao plagijator Mavra Vetranovića. Branio se od naziva lupeža u poslanici S. Menčetiću, a sam ga je Vetranović od krivoga suda amnestirao u Pjesanci Marinu Držiću u pomoć.  (→ AUTOR; TISAK)

Autor: David Šporer i Milovan Tatarin
Literatura:
L. Ray Patterson, Copyright in Historical Perspective, Nashville,1968;
R. Chavasse, The First Known Author’s Copyright, Bulletin of the John Rylands University Library of Manchester, 1987, 69;
P. O. Long, Invention, Authorship, »Intellectual Property«, and the Origin of Patents: Notes toward a Conceptual History, Technology and Culture,1991, 4;
C. Brown, Poets, Patrons and Printers, Ithaca, 1995;
I. Henneberg, Autorsko pravo, Zagreb, 2001.