AUTORITET

AUTORITET (lat. auctoritas: ugled, dostojanstvo, moć, vlast, prema auctor), pojam koji u modernom sociološkom, politološkom i filozofskom rječniku označuje legitimnu upotrebu moći, kojoj se pojedinac i skupina voljno podvrgavaju.

Koncepcije autoriteta prvi je detaljno tipologizirao sociolog Max Weber. On razlikuje: racionalno poimanje autoriteta, u kojem se legitimitet autoriteta zasniva na zakonu i pravno-polit. procedurama kojima se takav zakon oblikuje; zatim tradicionalno poimanje autoriteta, koje također priznaje zakone i manje-više definirana pravila kod kojih se naziru zameci moderne proceduralnosti, ali se takva pravila temelje na različitim tradicijskim praksama, obrednomu naslijeđu, kozmologijama itd.; i, konačno, karizmatski autoritet, koji se ne zasniva na sklopu pravila zakonske regulative, nego na individualnim, najčešće herojskim obilježjima figure vođe. U filozofiji politike te u različitim polit. praksama pojam se autoriteta različito artikulirao. U rim. pravu, među ostalim, označivao je opreku pojmovima moći (potestas) i imperija (imperium), iako se poslije najčešće vezuje upravo uz oblike vladavine i moći. U ranom novovjekovlju božanski je autoritet dominantna koncepcija autoriteta jer podrazumijeva prenošenje moći, a time i polit. legitimacije, na kraljevsku osobu, odn. na predstavnika kojemu je time omogućena apsolutna vlast. Ranonovovjekovni apsolutistički polit. sustavi ugl. su utemeljeni na božanskom shvaćanju autoriteta, odn. na božanskom legitimitetu kraljeve osobe. U eur. novovjekovlju autoritet se najčešće vezivao uz određenu instituciju, ne nužno političku, te uz pojmove hegemonije ili ideologije. Ako se pojavljuje u književnopov. istraživanjima, ponajčešće u analizama moderne ili suvremene književnosti, nerijetko se »odmjerava« sa sustavom ideologijskih drž. aparata Louisa Althussera, poimanjem hegemonije Antonija Gramscija ili teorijskim uobličenjima koncepcija moći Michela Foucaulta. Na taj način problemu autoriteta pristupaju i neke od ključnih književnoteorijskih škola XX. st., primjerice novi historizam i kulturalni materijalizam, postkolonijalna i feministička kritika i dr. U ranim fazama marksističke knjiž. teorije signali su se autoriteta u knjiž. tekstu najčešće raspoznavali klas. teorijom odraza, ponajprije u izravnim očitovanjima likova i pripovjedača. Suvremena knjiž. teorija, osobito teoretičari koji djeluju u drugoj pol. XX. st., ponajprije se usredotočuje na dešifriranje dominantnih ideologema u tekstu, kao svojevrsnih simboličkih taložina, no pritom ostaje svjesna vlastite ideologičnosti. Analitičke strategije poput novoga historizma, kulturalnog materijalizma, feminističke i postkolonijalne kritike, u duhu suvremenijih antropoloških istraživanja, poglavito onih Clifforda Geertza, ili pak pod utjecajem istraživanja (funkcioniranja) ideologije i moći Raymonda Williamsa i M. Foucaulta, nastoje prodrijeti u kult. poetiku pojedinih razdoblja knjiž. povijesti. Pritom i knjiž. tekst promatraju kao povijestan materijal, kao što je i povijest tekstualna. Istraživanje autoriteta u tako koncipiranoj metodološko-interpretativnoj matrici nameće se samo po sebi: prvo, jer se književnost promatra kao jedan oblik kult. proizvodnje (industrije) koji ovisi o nizu izvanknjiž. čimbenika (novohistoričari dramske tekstove elizabetanskoga razdoblja engl. književnosti interpretiraju, među ostalim, i na temelju arhivsko-dokumentarnih podataka o renesansnom odijevanju ili o povijesti manira, na temelju medicinskih i prirodoslovnih traktata itd.); drugo, jer se marksistička koncepcija odraza (refleksije) napušta ili pak zamjenjuje prikladnijom koncepcijom retrofleksije, koja podrazumijeva povratno odražavanje simboličkih oblika, umjetnosti ili književnosti u društvu. Tako shvaćen autoritet doista je mekoputne naravi, jer nije nužno nametnut, primjerice, nekom ideološkom svijesti, figurom tirana i sl. (iako ne treba isključivati i takve slučajeve u povijesti europske knjiž. kulture, o čemu, također, govore novi historičari), nego u knjiž. tekst prodire kao »simptom kulture«, koji valja iščitati u okviru šire shvaćena istraživanja poetike kulture. Korpusu hrv. renesansnih drama rijetko kad se pristupalo na takav način. Pomaci prema književnoantropološkim strategijama interpretacije vidljivi su u studijama Lade Čale Feldman, osobito u tekstovima u kojima raspravlja o rodnim stereotipima i spolnim metatezama u hrv. ranonovovjekovnom kazalištu, npr. u studiji Žensko za muško i muško za žensko u starijoj hrvatskoj dramatici i kazalištu, objavljenoj u knj. Euridikini osvrti (2001). Prije njezinih studija, koje je opravdano svrstavati u transdisciplinarno područje knjiž. antropologije, slično je Držićevim dramskim tekstovima pristupao Slobodan P. Novak u Planeti Držić (1984), u kojoj se analiziraju transgresivne i subverzivne strategije u rukopisu vlasti. Autoritet se u Novakovim istraživanjima redovito poima kao autoritet autora ili kao autoritet vladarove osobe: »Samo dva sudionika kazališnog čina, moćnici i pisac, znali su više od ovih koji su na sceni bili podvrgnuti identifikaciji ili u gledalištu manipulaciji«. Držićevo sukobljavanje s autoritetima, kao i njegove strategije polit. aluzivnosti, Novak analizira od najranijih pastoralno-mitoloških dramskih tekstova, preko eruditnih komedija, sve do Hekube, prerade senekijanske tragedije Lodovica Dolcea, u svjetlu igre s perspektivom, i to s motrištem onoga koji promatra dramski i kaz. čin, zatim onoga kojemu je cjelokupno uprizorenje namijenjeno i, konačno, onoga koji može raspoznati simbolički kapital takve kaz. tvorbe. Novakova analiza, koja se, kao i interpretacija L. Čale Feldman, uvelike oslanja na izvedbeno-predstavljački potencijal Držićevih tekstova, problemu autoriteta pristupa kao problemu upisivanja autoriteta u izvedbeni i dramski tekst. Jer, autoritet je u Držićevim dramama najčešće projiciran u »prostor igre da bi ondje, kao na nekom monitoru, bila gledana od svih i da bi to gledanje prešlo iz theatruma na cijeli Grad«, čime se naglašavaju sistemske anomalije ili anksioznosti. Ne treba smetnuti s uma da se u Hekubi prvi put na dubr. pozornicu dovodi figura kralja, odn. autoriteta koji narušava moralne vrijednosti junakinjina staroga režima, i koji upravo zbog toga biva kažnjen osljepljivanjem i ubojstvom potomaka. O kritičkom potencijalu Držićeva tragičkoga diskursa, odn. o profiliranju i dubinskom psihoportretiranju karaktera ubojica i krvnika pisao je Leo Rafolt u tekstu Profil ubojice u trima dubrovačkim renesansnim tragedijama (Čovjek, prostor, vrijeme: književnoantropološke studije iz hrvatske književnosti, 2006), u kojem se zauzeo za interpretaciju starih dubr. tragedija u svjetlu suvremenijih antropoloških istraživanja autoriteta vladara, tirana i krvnika. U istu se analitičku matricu uklapa i rad Zdenke Janeković Römer Autoritet ljubavi: samotnička misija Marina Držića za ljude nazbilj (2006), u kojem autorica analizira autobiografsku topiku Držićevih urotničkih pisama, u kojima je on »pokazao put svima onima koji žele uspravno živjeti u svijetu autoriteta, ali i stvoriti svoj vlastiti svijet, mnogo trajniji od svih moći i njihovih svjetova«. Većina Držićevih dramskih tekstova doista progovara o nekom obliku propitivanja autoriteta, bez obzira na to je li riječ o preispitivanju rodnih normi ili pak spolnih uloga koje nameće dubr. kazneno-pravni sustav, a o kojem na nekoliko mjesta progovara Z. Janeković Römer (Rod i grad, 1994; Okvir slobode, 1999), te, osvrćući se na opus M. Držića, L. Čale Feldman (2001), zatim o preispitivanju sociopolitičkih anomalija, o kojima govori Novakova Planeta Držić, ili, konačno, o istraživanju mikropovijesne pozadine Držićevih drama, koju provodi Valentina Gulin Zrnić u studijama Antropološka vizura povijesti: Držićev Dubrovnik (1996) i O jednom pristupu drugom spolu u tri čina: kaleidoskop ženskih slika u Dubrovniku 15. i 16. stoljeća (Čovjek, prostor, vrijeme, 2006). U tim istraživanjima problemu se nametnutih autoriteta najčešće prilazi iz perspektive feminističke kritike te iz perspektive mješavine antropološke i književnokomparativne analize pa problemi identiteta, spola, roda, staleža postaju važniji od estetičko-retoričko-poetičke podloge autorova stvaralaštva, koja je prevladavala u držićologiji XX. st. U tom su smislu jednako simptomatične Držićeve komedije, u kojima je moguće pronaći stereotipne prikaze Židova i Turaka, ženske se uloge uprizoruju na krajnje shizofren način, u izvedbi glumaca-muškaraca, a unutarobiteljski se odnosi parodiraju te izvrću ruglu, kao što se u Hekubi raskrinkavaju negativne strane vladarova karaktera, ponajprije njegova taština i pohlepa.

Autor: Leo Rafolt