AUTOGRAF

AUTOGRAF (grč. αὐτογραφος: vlastoručan). Sačuvalo se vrlo malo Držićevih vlastoručno pisanih i potpisanih tekstova, pritom ni jedan autograf kojega njegova djela.

Potpis

Potpis u pismu Francescu Grassiju 5. V. 1542.

Zasad je najstariji Držićev autograf tal. jezikom pisano pismo koje je kao rektor Kuće mudrosti (Casa della Sapienza) u Sieni 5. V. 1542. uputio kapetanu pravde Francescu Grassiju. Nalazi se u Državnom arhivu u Sieni (Capitano di Giustizia – Processi penali, 161, fasc. Lettere). Povod je tužba stanovitoga Nikole, vlasnika ili upravitelja gostionice Kruna (La Corona), protiv sluge studenta – jednoga od Držićevih savjetnika – koji je Nikolinoj sluškinji razbio glavu. Držić moli Grassija da slučaj prepusti njemu kao rektoru, jer njegov student-savjetnik misli da će biti mnogo blaži nego kapetan, kojega se u gradu svi boje, a Držiću se to sviđa. O dopisu je prvi izvijestio i priredio ga Leo Košuta u radu Jedan rektorski dopis Marina Držića iz Sijene (1972).

Potpis

Potpis na mjenici Martinu Ivanovu Šumičiću 16. VIII. 1551.

Zadužnica na devedeset dukata koje se Držić obvezuje isplatiti Martinu Ivanovu Šumičiću u roku od dvije godine pisana je 16. VIII. 1551, a pohranjena je u Državnom arhivu u Dubrovniku. Košuta pretpostavlja da je novac Držiću trebao za tiskanje knjige. Faksimil je objavljen u tal. adaptaciji Dunda Maroja (I Nobili Ragusei /Dundo Màroje/ di Marino Darsa, Udine, 1969, priredili Lino Carpinteri i Mariano Faraguna). Transkripciju i prijevod načinio je Josip Lučić 1989. povodom otvaranja Doma Marina Držića u Dubrovniku. Točniji prijepis objavio je Miroslav Pantić (Novi fragmenti o Marinu Držiću, 2001).

Potpis

Potpis u pismu Cosimu I. Mediciju 27. VII. 1566.

Od sedam tal. jezikom pisanih pisama, koja je 1566. Držić uputio firentinskomu vojvodi Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu, sačuvalo se pet (2. VII., 3. VII., 23. VII., 27. VII., 28. VIII.). Nalaze se u Državnom arhivu u Firenci, prvo u seriji Miscellanea Medicea, filza 54, fasc. 65, drugo, treće i peto u seriji Mediceo del Principato, filza 522, f. 20–21, f. 247, f. 571–572. Pismo od 27. VII. nalazi se u seriji Mediceo del Principato, filza 529A, f. 853–854’, a pogreškom je uvezano s pismima iz 1567. Pisma upućena 2. VII., 3. VII., 23. VII. i 28. VIII. pronašao je Jean Dayre i izvijestio o njima u radu Marin Držić, urotnik u Firenci (Marin Držić conspirant à Florence, 1930). Ustupio ih je Milanu Rešetaru, koji ih je prvi put opisao i objavio 1930. u sedmoj knjizi edicije Stari pisci hrvatski (Djela Marina Držića): »Prvo je pismo zasebno sveščić od 8 velikih prošivenih listova, od kojih je prvih 7 ispisano, dok je na 8.ome samo spoļa adresa i pečat od bijelog papira na vosku sa slovima M D što se upliću jedno u drugo. Ostala su tri pisma sastavļena s drugim dokumentima u zbornike, kojih su listovi označeni rednim brojevima; i kod ńih je na posļedńoj (spoļašńoj) strani samo adresa a nema pečata; kod br. 3 ispisane su samo predńe strane l. 571 i 572«. Prvi cjelovit prijevod na hrv. jezik načinio je 1963. Ivo Batistić, a objavljen je u radu Zavjerenička pisma Marina Držića (1967). Pismo napisano 27. VII. pronašao je potkraj veljače 2007. Lovro Kunčević te ga – zajedno s ulomcima korespondencije između Cosima i njegova tajnika Bartolomea Concina – u prijevodu Smiljke Malinar publicirao u radu »Ipak nije na odmet sve čuti«: medičejski pogled na urotničke namjere Marina Držića (2007).

Autor: Milovan Tatarin