AUSTRIJA

AUSTRIJA. Ostarrichi, Osterlant, Ostergau, Ostmark, Mark Österreich, Austria, Noricum, Herzogtum Österreich, das Land Österreich neki su od najčešćih naziva za zemlje koje je u razdoblju od 996. nadalje, u različitim razgraničenjima, baštinila današnja Austrija. Od 1273, kad je grof Rudolf Habsburški izabran za njem. kralja, do sred. XV. st. Habsburgovci su postali jedna od nekoliko najmoćnijih srednjoeur. dinastija. Njihov je uspon, uz ostalo, nerazlučiv od sve uspješnije teritorijalizacije obiteljske moći u austr. zemljama. Oblikovanje austr. zemalja kao nasljednih habsburških zemalja nije izazvalo sporove samo s drugim državama, sa Svetim Rimskim Carstvom te sa susjedstvima poput mletačkoga, s jedne strane, ili češkoga i ugarskoga, s druge strane, nego je na različite načine stalno bilo prijeporno i među samim Habsburgovcima. Različite obiteljske grane nerijetko su međusobno ratovale, nastojeći osigurati partikularne probitke ili se nametnuti konkurentskima. U kasnom sr. vijeku, u XIV. i  XV. st., taj je proces moguće istraživati ako se istodobno istražuju promjene u društvu, gospodarstvu i kulturi, koje taj prostor čine europski prepoznatljivim i zbog razvijene grad. kulture i raznolika gospodarstva, što uključuje i rudarstvo i proizvodnju, obrtnu i »protoindustrijsku«, seljaštvo u različitim statusima, ali koje učestalo raspolaže i tržišnim viškovima, kao i razvijenu pisanu kulturu duhovnog ili svjetovnog podrijetla. Mnoga su prava, slobode i povlastice bili dovedeni u pitanje te su Habsburgovci mukotrpnim, nerijetko proturječnim postupcima afirmirali vlastito mjesto u prostoru koji nije mogao imati jednoznačno poimanje svojih potreba.

Karta Austrije

Karta Austrije Wolfganga Laziusa, XVI. st.

U prvoj pol. XV. st. dvije su se habsburške grane nadmetale za premoć, albertinska i leopoldinska. Svaka od njih imala je saveznike, ali i protivnike. U to je doba albertinska grana bila uspješnija u ugovaranju dinastičkih kombinacija, osobito u odnosu prema tada najmoćnijoj dinastiji, Luksemburgovcima. Prema jednom ugovoru, cjelokupni posjed Luksemburgovaca pripada albertinskim Habsburgovcima uslučaju izumrća dinastije. To se i zbilo 1437, smrću ŽigmundaLuksemburškog. Albrecht II. (V.), oženjen Žigmundovom kćeri Elizabetom, prvi je Habsburgovac koji je istodobno bio i rimsko-njemački i češki i ugarski (dakle i hrvatski) kralj. Poginuo je već 1439. u neuspješnom pohodu protiv Osmanlija. Njegov sin Ladislav V. Postum, nazvan tako zato što je rođen nakon očeve smrti, predodređen za vladara, istodobno je iskorištavan u obračunima austrijske, ugarske i češ. strane. Nakon njegove prerane smrti 1457. nestala je habsburška albertinska grana, a Fridrik III. (V.), sin unutrašnjoaustrijskoga vojvode Ernesta, u različitim statusima na vlasti 1440–93, Habsburgovac je koji tu epohu čini prepoznatljivom u njezinoj dinastičkoj povijesti. U trenutku kad je leopoldinska grana de facto sama raspolagala dinastičkom baštinom, Fridrik i njegov brat Albrecht VI. počeli su ratovati jedan protiv drugoga, svaki s namjerom da stekne što više albertinskih zemalja; rat je trajao 1458–63. Podjela, usklađena sa zemaljskim staležima, trebala je ići »ispod« i »iznad« rijeke Enns. Zalozi su bili veliki jer je 1453. Fridrik sankcionirao Privilegium maius, koji je vojvodstvo Austriju činio nadvojvodstvom, ali i redefinirao njegov status u Svetom Rimskom Carstvu.Problem se riješio neočekivanom smrću Albrechta VI. (1463). Fridriku su bile potrebne godine da stabilizira svoju moć na područjima kojima je vladao, a osobito odnose sa susjednim zemljama. Njegove ambicije osobito su se prepletale s onima ugarskoga kralja Matije Korvina, a uspjesi su mu bili najveći ondje gdje se najmanje zauzimao. Najvažniji takav slučaj bio je brak njegova sina Maksimilijana s Marijom Burgundskom (1477), jedinom nasljednicom burgundske baštine, u to doba jedne od najunosnijih u Europi. Izvorno su veze s Marijinim ocem, Karlom Burgundskim, išlepreko Habsburgovca Žigmunda Tirolskog (1427–96), »veselog i darežljivog« nadvojvode. Njegove zemlje, Tirol i Prednju Austriju, Fridrik je dobio 1490, sporazumjevši se sa svojim prezaduženim rođakom. Fridrik i Maksimilijan bili su uspješniji u odnosu s dinastijom Jagelovića, koja je, osim češke, stekla i ug. krunu nakon smrti kralja Matije Korvina 1490, ali je imala problema s nasljednicima pa su Habsburgovci uspjeli 1491. osigurati posjed Ugarske i Češke ako muški Jagelovići izumru. U to doba (1490. i 1493) Habsburgovci su, kao zemaljski gospodari, uspjeli konstituirati upravnu vlast (Regiment), radi nužne centralizacije sa središtima u Linzu (poslije u Beču) i Innsbrucku, te Raitkammer za zemaljsko-kneževske financije. Fridrik je umro 1493, a naslijedio ga je sin Maksimilijan I. (1459–1519).

Maksimilijan I

Albrecht Dürer, Maksimilijan I. Habsburški, 1519, Beč, Kunsthistorisches Museum

On je nastojao pacificirati konflikte u Svetome Rimskom Carstvu i potaknuti dalekosežnu Reichsreform, koja, dakako, koincidira s humanistički intoniranim projektima kršć. obnove. Početak reforme označio je imperijalni Sabor u Wormsu (1495). Njime se reguliralo mnoštvo pitanja u vezi sa staleškim sudjelovanjem u vođenju imperijalnih poslova, institucionalno se konstituirala imperijalna vlast u više područja, a s tim je reformama u vezi i proces teritorijalizacije Svetoga Rimskog Carstva, koji je bio izravno povezan s carskim interesima, iako su mu intencije bile višestruke. Reforma je poduzeta u trenutku kad je rat s Francuskim Kraljevstvom u Italiji već započeo (1494) i kad je bilo najvažnije dobiti što više korisnih savezništava. Kći Margareta se 1496. udala za španj. prijestolonasljednika Ivana Aragonskog, čijom se sestrom Ivanom oženio Margaretin brat Filip Lijepi. Tim su vjenčanjima Habsburgovci stekli tada najunosniju krunu u Europi, španjolsku, i bitno ojačali šanse za osiguravanje hegemonije u Italiji. Povećavale su se i nasljedne zemlje. S izumrćem grofova Goričkih, »prednja« i »stražnja« Grofovija Gorička postaju austrijskima. Nakon smrti Maksimilijanova sina Filipa (1506) goleme posjede naslijedili su njegovi unuci, Karlo i Ferdinand. Brinući se o dinastičkim interesima, Maksimilijan je 1508. u Tridentu, uz suglasnost pape Julija II., uzeo naslov »izabrani rimski car«. Time je carska vlast bila izuzeta iz papinske jurisdikcije. Tomu se najjače protivila Mletačka Republika, prouzročivši Furlanski rat (1508–16), a austrijsko-tal. granica koja je nakon njega dogovorena ostala je do 1918. Budući da su se dinastički sukobi u Češkoj i Ugarskoj zaoštravali, a u Ugarskoj se povećavala osman. opasnost, Maksimilijan I. i Vladislav II., češki i ugarski kralj, dogovorili su 1515. dinastičke brakove između Habsburgovaca i Jagelovića. Tzv. bečkim dvostrukim vjenčanjem Maksimilijanova su se unučad, Marija i Ferdinand, vjenčala Ludovikom i Anom, djecom kralja Vladislava II. Puni učinak te odluke pokazao se za jedno desetljeće, nakon bitke kod Mohača (1526). Maksimilijan I. nastavio je Fridrikovu reformsku djelatnost te 1518. podupro konstituiranje zajedničke zemaljske skupštine zastupnika svih austr. pokrajina u Innsbrucku. Pitanja obrane bila su u središtu pozornosti. Od 1469. učestali su osman. prodori u unutrašnjoaustrijske zemlje. God. 1519. umro je Maksimilijan I. (njem. kralj od 1486, car od 1508), »vladar humanističkih nazora«, »posljednji vitez«, koji je unaprijedio tehniku naoružanja i poljodjelstvo. Njegov je unuk Karlo, u trenutku djedove smrti već španj. kralj, nakon dramatičnog izbora konačno izabran za cara 1519. kao Karlo V., a 1520. i okrunjen u Aachenu, neovisno o zbivanjima u Njemačkoj (reformacijski pokret) i osman. opasnosti s jugoistoka, otišao iz Njemačke, a golemu habsburšku baštinu podijelio je s bratom Ferdinandom. Sporazumima u Wormsu i Bruxellesu 1521. i 1522. Ferdinandu su dodijeljene donjoaustrijske i unutrašnjoaustrijske zemlje te Tirol i Prednja Austrija. Otada neformalno (od 1556. i formalno) postoji austr.-njem. i španj.-niz. grana Habsburgovaca. Ujedno je Karlo V. ovlastio Ferdinanda da ga zastupa u Njemačkoj. U to doba u Njemačkoj se širio reformacijski pokret i dobivao sve više društveno-gospodarska i polit. obilježja. I u habsburškim nasljednim zemljama staleži su se bunili zbog upravnih promjena, izvedenih protiv njihova interesa, bunili su se seljaci 1525 (»tirolski zemaljski red«, »64 meranske točke«), bunio se i Salzburg iste godine. Unutarnjemačkim i unutaraustrijskim izazovima pridružili su se osmanski. U Mohačkoj bitki poginuo je ug. kralj Ludovik II., a nadvojvoda Ferdinand, unatoč silnim otporima, stekao je povjerenje ugarskih, hrvatskih i slavonskih staleža te postao kralj na temelju nasljednih ugovora, napose posljednjeg iz 1515. Otpor velikoga dijela ug. staleža, izražen u Ivanu Zapolji i nerijetko podupiran s osman. strane, dugo je još bio prisutan, ali kraljevski status Ferdinanda I. više nije bilo moguće ugroziti.

Meldemann

Nikolaus Meldemann, Stubentor u Beču, 1529.

Istodobno, na dan koji se podudara s danom izbora Ferdinanda I. za kralja, vladar je 1. I. 1527. proglasio »dvorski red«, čija su se načela i institucije održali do 1848. Do kraja njegove vladavine ta su tijela ostala: Tajno vijeće (Geheimrat), Dvorsko vijeće (Hofrat), Dvorska kancelarija (Hofkanzlei), koja se 1559. grana na austrijsku, češku i ugarsku Dvorsku kancelariju, Dvorska komora (Hofkammer) itd. Provedena je centralizacija, ali ne u svim slučajevima. Iako promjene nisu prihvaćene bez staleškog otpora, osman. opasnost bila je prevelika da bi se bunili. Osman. opsada Beča trajala je od 26. IX. do 14. X. 1529. Kao zapovjednik, uspješno ga je branio grof Niklas Salm. Sljedeći napad na Beč odvijao se preko Kisega 1532, ali nije uspio zbog otpora koji je vodio hrv. plemić Nikola Jurišić. Budim je osvojen 1541. pa su Osmanlije bili u neposrednoj blizini Beča, ali ga više nisu pokušali izravno osvojiti do 1683.

Osman. opasnost ipak nije spriječila sve veći prodor protestantizma, osobito među pripadnicima viših slojeva. Među sljedbenicima bile su najutjecajnije plemićke obitelji (Jörger, Stahremberg, Dietrichstein, Khevenhüller, Zinsendorf). Studenti nisu odlazili studirati u Beč, nego u Wittenberg. Sve više sljedbenika bilo je i među građanstvom. Ferdinand I. zabranio je tiskanje protestantskih knjiga (1523), opća zabrana reformacijskog pokreta bila je 1527, ali tada se proširio i anabaptizam. Ferdinandov otpor reformaciji bio je postupan, ali odlučan i korespondira s odlukama Tridentskoga koncila (1545–63). Nakon što je na početku Karlove vladavine podijeljena habsburška baština između španj.-niz. i austr.-njem. grane dinastije, Ferdinand I. je 1554. bio suočen s podjelom austr. nasljednih zemalja među svojim potomcima. Tako je Maksimilijan II. dobio austr. dunavske pokrajine, Češku i Ugarsku (1562. bit će izabran za rim. kralja), Ferdinand Tirol i Prednju Austriju, a Karlo Unutrašnju Austriju, tj. Štajersku, Korušku i Kranjsku te posjede na Jadranskome moru. Teret protuosman. obrane pao je najvećim dijelom na Karla. Augsburški vjerski mir, usklađen na imperijalnom Saboru (1555), legalizira po načelu cuius regio, eius religio, a illius reformandi isključuje crkv. hijerarhije. Legalizacija nove vjeroispovjedne strategije ipak je uspjela ublažiti mnogobrojne probleme, a bilo bi i većih uspjeha da nije bilo osman. opasnosti. Maksimilijan II. vladao je 1564–76. i zanjegove vlasti zbivala se opsada Sigeta (grof Nikola Šubić Zrinski, 1566), koja, da je bila uspješnija, ne bi poštedjela ni Beč. Kako je za vrijeme opsade umro i Sulejman II. Zakonodavac, pothvat grofa Zrinskoga dobio je i druge konotacije. Mir u Drinopolju zaključen je 1568. God. 1571. proglašena je asikuracija austr. protestanata, tj. zaštita njihovih vjerskih prava, a 1574. protestantizam je legaliziran i u Beču. Kao što su Tirol i Prednja Austrija bili najjača uporišta katolicizma u Europi, Unutrašnjoaustrijske zemlje (Štajerska, Koruška i Kranjska) bile su najjača uporišta protestantizma. Međutim, kad je protestantizam bio na vrhuncu moći u Unutrašnjoj Austriji (1580), počela je njegova erozija. Isusovci otvaraju sveučilište u Grazu (1585), a povećava se i broj uspješnih pokušaja rekatolizacije, što korespondira s izgradnjom drž. ustanova. Najvažniji je udio imala mobilizacija raspoloživih resursa koju je proveo nadvojvoda Karlo, omogućivši time uspješan otpor Osmanlijama.

Opsada Beča

Nikolaus Meldemann,Opsada Beča, Nürnberg, 1530.

M. Držić je Austriju upoznao zahvaljujući Christophu Rogendorfu. Stigavši poč. prosinca 1545. u Dubrovnik, na prijedlog plemića Marina Petrova Crijevića i Marina Županova Bunića, bio je određen da ga zabavlja (»mandarono per esso Don Marino, douesse andare da essi, per dare qualche spasso al ditto Conte« – »poslaše zato don Marina da ode k njima, ne bi li kako zabavio rečenoga grofa«).Želju da stupi u Rogendorfovu službu Držić je najprije iznio Ambrozu Franovu Gučetiću, ovaj Marinu Stjepanovu Džamanjiću, a on Rogendorfu. Držić je bio camariero, što se katkad tumačilo da mu je bio sobar, a u novije je doba prevladalo mišljenje da je obnašao službu tajnika. Primao je »dua ducati al messe e dua volte vestirlo al anno honoratamente, oltre alcuni presenti, quali al anno se sogliano dare etc« (»dva dukata mjesečno i dva odijela na godinu, kako mu se pristoji, i k tome darove, koji se običavaju godišnje darovati itd.«). Umjesto u Tursku, Rogendorf se sred. prosinca 1545. zaputio u Beč preko Gradisce, gdje je Držić upoznao braću Miha i Pavla Bočinčić, a tada je u Rogendorfovu službu primljen i Mihov sin Marin, s kojim se Držić poslije sreo i posvađao u Carigradu, kamo je s grofom stigao 27. IX. 1546. U Beču se Držić zadržao tri mjeseca, posjetio grofov zamak Pöggstall, a pretpostavlja se da je živio u obiteljskoj kući Rogendorfa, koja je u vlasništvu nasljednika ostala do 1620. U iskazu koji je dao 9. I. 1547. predstavnicima Maloga vijeća Franu Marinovu Kabužiću i Bernardu Gabrijelovu Crijeviću, Držić svjedoči da je Rogendorf svakodnevno posjećivao kralja Ferdinanda I., kojemu je smetala velika privrženost Dubrovčana Turcima (»come Raugia era affetionata de Turchi«), što je grof objašnjavao nužnošću, tj. tur. blizinom, a da su Dubrovčani i dalje privrženi austr. carstvu. Posebno nezadovoljan blizinom Bočinčića, Držić je zatražio razrješenje službe pa se preko Venecije u svibnju 1546. vratio u Dubrovnik. Gdjekad se u interpretacijama Dunda Maroja navodi da je Držić lik Uga Tudeška možda izgradio prema Rogendorfovu liku, čemu se može proturječiti tezom da je Ugo stereotip stranca karakterističan za eruditnu komediju. Pretpostavlja se da je spomen Augsburga (IV, 3; IV, 8; V, 1) – otkuda je Ondardo, Mandalijenin, tj. Laurin, otac – motiviran Držićevom austr. epizodom.

Autor: Drago Roksandić