ARRIVABENE, ANDREA

ARRIVABENE, ANDREA, talijanski tiskar kod kojega je M. Držić 1551. objavio Tirenu.

Potječe iz obitelji tiskara koja je djelovala u Veneciji od kraja XV. do kraja XVI. st., a podrijetlom je bila iz Mantove. Njegov otac Giorgio posjedovao je u Veneciji radionicu 1483–1515. U venecijanskom dokumentu iz 1567. potpisao se kao »Ser Andrea Arrivabene q. Zorzi Mantoan in Marzaria, all’insegna del pozzo«, što potvrđuje njegovo mantovansko podrijetlo te upućuje na jedan od njegovih tiskarskih znakova (»all’insegna del pozzo« – »sa znakom bunara«). Poznat je kao »libraro al segno del Pozzo« (»knjižar sa znakom bunara«), odn. »Andrea dal Pozzo«, budući da se znak bunara među svim njegovim tiskarskim znakovima najčešće pojavljuje. Izdavačku djelatnost započeo je 1534, a samostalnu tiskarsku radionicu pokrenuo 1550-ih. Kontinuirano je radio do 1570. Potpisivao se različito: Andreas de Rivabenis, Rivabenis, Arrivabenius. Posjedovao je trgovinu u Merceriji (dio grada između San Marca i Rialta, u dijelu San Salvador, gdje su bile koncentrirane knjižare i tiskarske radionice većine venecijanskih tipografa), bio je vlasnik triju zemljišta blizu Padove, a u Veneciji je stanovao u kraju Sant’Angelo u unajmljenoj kući. Knjige je objavljivao i u suradnji s drugim venecijanskim tiskarima (Pietro i Giovan Maria Nicolini iz mjesta Sabbio, Comin da Trino di Monferrato, Bartolomeo Cesano, Giovan Maria Bonelli, Venturino Ruffinelli, Bartolomeo da Lodrone zvan l’Imperatore, Giovanni Bonadio, Bartolomeo Zanetti, Aurelio Pincio, Francesco Ziletti, Giovanni Griffio). Među njima je bio i Niccolò Bascarini, kod kojega je Držić 1551. tiskao Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi. Poznato je oko sto šezdeset pet njegovih izdanja (najveći dio čuva se u venecijanskoj Biblioteci Nazionale Marciana). U prvim godinama osobito su ga zanimale medicina i znanost pa je tiskao lat. prijevode arap. tekstova. Zatim se usmjerio na književna i vjerska djela; zanimala su ga djela na pučkom jeziku (volgare), neovisno je li riječ o originalnim ili prijevodnim djelima. Talijanski prijevod Kurana (Al-corano) objavio je 1547, a 1550. Četvrtu knjiga pisama i Petu knjiga pisama Pietra Aretina (Quarto libro delle lettere, Quinto libro delle lettere). Regole grammaticali della volgar lingua Zadranina Franje Sriće objavio je 1518.

Tiskarski znakovi

Tiskarski znakovi Andree Arrivabenea

Poznat je po šest tiskarskih znakova: a) 1536–68: znak koji je vezan uz parabolu iz Evanđelja o Isusu i dobroj Samaritanki koja grabi vodu iz bunara i pruža ju Isusu da se napije. Znak četvrtasta oblika obrubljen je motom: »Chi berrà di quest’acqua non havrà sete in eterno« (»Tko se bude napio ove vode, neće vječno biti žedan«) / »O voi tutti che avete sete venite all’acqua« (»O, svi vi koji ste žedni, dođite vodi«), za tekstove na tal. jeziku, a »Quicumque Quicunque / Qui biberit ex hac aqua non sitiet in aeternum«, za tekstove na lat. jeziku. Znak se pojavljuje u trima donekle različitim oblicima: prvim se tipom koristio u ranim godinama djelovanja (1536–39), a razlikuje se od ostalih po posudi koja više nalikuje vjedru nego amfori; amfora se javlja u drugim dvama tipovima znakova, drugi se razlikuje od trećega izostankom kuća u pozadini te po različito oblikovanoj Samaritankinoj kosi (raspletena kosa u drugom tipu, skupljena u trećem). Oznaka drugog i trećeg tipa javlja se u dvama veličinama (44’44 mm, 80’80 mm) s obzirom na veći ili manji format teksta; b) 1550–70: uz bunar stoji star čovjek s krilima, u desnoj ruci drži zdjelicu s vodom, a lijevom pokazuje bunar. Čovjek je metafora vremena, na što upućuje pješčani sat u podnožju bunara te natpis koji se nalazi na vrpci isprepletenoj oko grana i malenih dječaka (putta), što oblikuje četvrtast okvir: »Pria che le labbra bagnerai la fronte« (»Prije nego usnice, smočit ćeš čelo«). Znak se javlja u jednoj veličini (65’80 mm); c) 1551–52: okrugla oznaka s brodolomcem koji pliva prema kopnu nadajući se sretnom izlasku. Slika sugerira tiskarovo prezime Arrivabene (»Stiže dobro«). Na znaku se nalazi kružni poprečni moto »Al mare amor costei mi guida al verde«. Znak je korišten rijetko; d) 1543–44: slika troglava čovjeka, okrunjena motom »Concordia parvae res crescunt« (»Slogom rastu male stvari«) s analognim natpisom na grč. jeziku s druge strane. Nije sigurno je li znak pripadao Arrivabeneu budući da ga je upotrebljavao i Giovanni Farri uz vlastite inicijale; e) 1545–51: slika koja prikazuje ovalni grb grofa Collatina di Collalta, u čijem se podnožju nalazi bunar, a uokvirena je natpisom »Regum opes aequat animis« (»Izjednačava moć kraljeva s njihovom voljom«). Znak veličine 60 70 mm Arrivabene je navodno upotrebljavao samo za neka izdanja Giovannija Boccaccia. No isti se znak nalazi na naslovnici Tirene, ali bez spomenutoga lat. natpisa kao okvira. Osnova je znaka Collaltov grb, koji ovalno obrubljuje vijenac naizmjence postavljenih svitaka i maskerona, a u podnožju kojega je prepoznatljivi znak bunara s natpisom na vrpcama: In Vinegia / Al segno del pozzo / MDXLVII (natpis je u jednom dijelu nečitljiv, no identičan je natpisu na izdanju Boccacciova Decamerona). U središtu je ovalni znak grba s četirima poljima, naizmjence tamnima i svijetlima, obrubljen svicima i na vrhu okrunjen viteškom kacigom s biljnim ukrasima, koji su također prepoznatljiv dio grba te obitelji. Povrh kacige simbolički je lik ženskoga torza s glavom koja ima tri lica (jedno je postavljeno frontalno, a dva u profilu). Nije sigurno što lik drži u lijevoj ruci (moguće da je pehar s vodom, što ikonografski odgovara ostalom znakovlju kojim se Arrivabene koristio za oslikavanje prispodobe o Kristu). U desnoj ruci lik drži simbolički prikaz grada s trima tornjevima, što ponovno upućuje na grb obitelji Collalto, grofove iz Trevisa. Još na ranim srednjovj. grbovima te obitelji nalaze se tri tornja, koja simboliziraju njihov utvrđeni grad: Castello di Collalto. Promatrajući današnje stanje arhitekture toga zdanja, ostatke zidina i osobito središnjega tornja, može se ustanoviti sličnost između stvarnoga izgleda tornja i njegova prikaza na slici grba: raspored prozora – dva paralelno postavljena prozora na najvišem katu te samo jedan ispod – korespondiraju s rasporedom na slici. Grof Collalto, Conte di Treviso, u svojem je posjedu imao spomenuti grad, koji je 1100. osnovao njegov predak Ensedisio I. (grad je bio sjedište grofova 1312–1806, a znatno je uništen 1917–18. u I. svj. ratu). O Collatinovu boravku u Veneciji saznaje se i preko tiskanih izdanja te sljedećega izvora: pjesnikinja Gaspara Stampa (1523–54) posvetila mu je niz stihova (Rime, 1554, objavljene postumno). Boravila je u Veneciji te se iz zapisa razabire da se 1548. zaljubila u grofa Collatina, no budući da joj ljubav nije bila jednako uzvraćena, njihov je odnos prekinut 1551; f) 1540, 1544–45, 1563: prikaz drveta (najvjerojatnije lovor), koje je pogodio grom pod zvjezdanim nebom i s natpisom u obliku četverokuta: »Omni tempore diligit qui amicus est pro XVII« (»Prijatelj ljubi u svako vrijeme, Mudre izreke 17«). Oval koji zatvara sliku sadrži natpis: »Sotto la fe del ciel del aer chiaro, tempo non mi parea di far riparo« (»Kad sam bio pod zaštitom vedrog neba, nije mi se činilo da je vrijeme za pravljenje zaklona«). Spomenuti znak registriran je na samo četiri knjige. Arrivabene se koristio okruglim slovima i kurzivom, samo jednom goticom, a svaki bi put na svoja izdanja, nerijetko popraćena posvetama, stavio drukčije iskićene inicijale. Zagovornik ideja reformacije i nar. jezika, kontaktirao je s pristašama reformacije (Petar Pavao Vergerije ml., Alessandro Citolini, Baldassarre Altieri, Girolamo Donzelinni, Viano de’ Viani, Francesco Stella), pisao im pisma, nabavljao im i razmjenjivao s njima krivovjerna djela (Sommario della Sacra Scritura, Beneficio di Cristo i Medicina dell’anima). God. 1544. bio je upleten u proces zbog nedopuštenoga tiskanja knjige Paradoksi (Paradossi) Ortensija Landa, no očito nije bio kažnjen jer je istu knjigu tiskao 1545. te posljednji put 1563. Često se susretao s venecijanskim inkvizitorima, a sačuvana pisma potvrđuju veze s Vianijem i Lucianom Paolom Rosellom. Viani je kao heretik procesuiran već 1550, kad se i pojavljuju indicije koje ga vežu uz Arrivabenea, jer mu je nabavljao zabranjene knjige. Iako je inkvizicija o Arrivabeneu više puta provodila istragu, uključujući i godinu kada je umro, nikad nije bio osuđen. God. 1570. njegov nekadašnji suradnik F. Zilleti kupio je tiskaru, sve knjige i znak tvrtke.

Autor: Marina Ljubić