ARKULIN

ARKULIN, komedija u pet činova (1+5+6+7+7 prizora), napisana po modelu talijanske eruditne komičke dramaturgije.

Početak Arkulina

Početak Arkulina, Rešetarov rukopis(Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darcich, l. 58r, Prag,
Národní knihovna České republiky – Slovanská knihovna, T 4117 /J 7127/)

Sačuvala se u Rešetarovu rukopisu na listovima 58r–64r (između Dunda Maroja i Džuha Krpete), no nepotpuna je i zacijelo joj nedostaju prolog i veći dio prvoga čina, od kojega imamo samo jedan prizor. Ne zna se kada je nastala i gdje je premijerno izvedena, a obično se u kronologiji Držićevih djela smješta između 1551. i 1554. Đuro Matijašević ispisivao je iz nje pojedine rečenice (l. 15v–16v: Adì 19. Giugno 1702. – Dalla Comedia intitolata Arkulin), no u sam tekst rukopisa nije dirao, osim što je možda – pretpostavlja Milan Rešetar (Djela Marina Držića, 1930) – na početku napisao Komedija Arkulin. Već je u Matijaševićevo doba bila okrnjena, što potvrđuje prvi izvadak iz nje (»bob i leća korizmina hrana jes«, l. 15v), rečenica kojom i počinje Matijaševićev ispis. Nadajući se da će komediju u međuvremenu popuniti, Ivan Marija Matijašević umetnuo je list koji ne pripada istoj vrsti papira na kojem je pisan Rešetarov rukopis. Arkulina je prvi put objavio Josip Bunić u časopisu Dubrovnik: zabavnik štionice dubrovačke za godinu 1870 (1871), a nakon toga Franjo Petračić (Djela Marina Držića, 1875) i Milan Rešetar (1930) u sedmoj knjizi edicije Stari pisci hrvatski. Prva novovjeka izvedba bila je u Zagrebačkom kazalištu mladih 31. X. 1970. u režiji Tomislava Radića. Protagonist komedije tipičan je renesansni škrtac i hvalisavac, posve nalik Skupu iz istoimene komedije, koji se naglo obogatio prekomorskim ulaganjima i trg. poslom, da bi u starosti bacio oko na mladu lopudsku udovicu Ančicu, čije se ruke želi domoći bez ikakvih troškova. Zbog toga se sukobljava s njezinom svojtom, koja mu uskraćuje miraz i zahtijeva uzmirazje, ponajprije zbog njegove besramnosti, naprasitosti te velika bogatstva. U tom naumu pomoći će joj lik Negromanta, koji se isprva preobražava u starca Arkulina, sklapa s Ančicom brak pred službenim bilježnikom te se u Arkulinovu liku – na taj ga način do kraja nasamarivši – obvezuje vjerenici dati uzmirazje u vrijednosti tisuću perpera. Pravi Arkulin sve to nepomično gleda, ne mogući pritom izići iz vlastite kože jer ga je Negromantovo čarobnjaštvo iz hinjena junaka pretvorilo u kukavicu, plašljiva zeca i nepokretna starca. Komedija se uklapa u dramaturški model tal. eruditne komedije, iako se od srodnih joj tal. primjera – osobito onih s likom čarobnjaka ili negromanta u funkciji aktivatora dramskoga raspleta – razlikuje po jednostavnosti i tipskom, u jednu ruku i predvidljivu strukturiranju dramskoga zapleta. Frano Čale (Marin Držić: Djela, 1979) pokušao je lik škrtog Arkulina tumačiti u kontekstu plautovsko-terencijevske komičke dramaturgije, ističući njegovu karakternu usidrenost u obrazac zaljubljenoga starca (senex comicus), odn. u slične tipske strukture koje su bile karakteristične za talijansku renesansnu komediografiju. Čale upozorava i na sličnosti u aktantskome modelu Arkulina i komedije Tripče de Utolče jer su u obje komedije nasamareni upravo glavni junaci, protagonisti, ali mahom škrci, starci, lakomci i hvalisavci, koji se naposljetku moraju pomiriti s vlastitom sudbinom. To je, doduše, konvencija eruditnih komedija nastalih u talijanskom XVI. st., vjerojatno preuzeta iz ant. rimske komičke dramaturgije – s pokojom dramaturškom modifikacijom – pa se i Držić, u tom pogledu, nadovezuje na inoz. poetički obrazac. Ono što se često zamjeralo Arkulinu zapravo je i njegova posebnost, po čemu je tu komediju moguće razlikovati od sličnih joj tal. dramskih ostvaraja. Držiću je, čini se, bilo stalo ocrtati jedino lik bogatoga trgovca, bivšega pomorca, sada novčarskim poslovima sklonoga starca, kao i sve njegove slabosti. Arkulin se, u tom smislu, čini životopisnim, štoviše i s mnogim dokumentarnim crtama. Komparatistička škola Artura Cronije tu je komediju proglašavala plagijatom (Ludovico Ariosto, Negromant – Il Negromante; Lorenzino de’ Medici, Aridosia; Giovan Maria Cecchi, Čarolije – Gli Incantesimi; Anton Francesco Grazzini, Opsjednuta – La Spiritata). O tome je iscrpno pisao Franjo Švelec, ponajprije u radu Arkulin, komedija Marina Držića prema talijanskoj književnosti (1962). On ustvrđuje niz karakteroloških sličnosti između lika staroga neženje i njegovih tal. prototipova, posebice likova kapetana iz tal. eruditnih komedija, a u postupku pridavanja raspletnih funkcija čarobnjaku-negromantu vidi snažan utjecaj ariostovske komičke dramaturgije. Braneći Držićevu autohtonost i originalnost, Švelec napominje da su komedije Il Negromante L. Ariosta i La Calandria Bernarda Dovizija da Bibbiene, čiji zapleti katkad podsjećaju na fabularnu osnovicu Arkulina, posljedica njihova sudjelovanja u istoj ili pak sličnoj komediografskoj tradiciji. Motivi negromancije koji se pojavljuju u Arkulinu – npr. kad Negromant učini da kuća naslovnoga junaka na trenutak nestane ili kada se, u konačnici, u njega spretno prerušava – karakteristični su i za ant. rimsku dramaturgiju, poglavito za Plautova Amfitriona (Amphitruo). Prerušavanja ili udvostručavanja likova na sceni jedno su od ključnih obilježja eruditne dramaturgije, karakteristično za gotovo sve komičke oblike, od farzeskno-rustikalnih do dramaturški razvijenijih tipova komedije dell’arte. Tim se postupcima nekoliko puta koristio i Držić, osobitu u Pjerinu. U Arkulinu prerušavanje pak postaje osnovno zapletno načelo, i to iz najmanje dvaju razloga: prvo, na temelju Negromantova prerušavanja u Arkulinovo obličje razrješava se dramski zaplet i škrti se starac konačno nasamaruje; drugo, Arkulin je prisiljen gledati kako biva prevaren, tupo i nepomično svjedočiti vlastitoj financijskoj propasti, također opčinjen i pretvoren, prerušen u kukavicu, dakle u krajnju suprotnost onomu za što se na početku lažno izdavao. Međutim, komičkom aranžmanu uvelike pridonose i likovi stranaca, smiješni Kotoranin Tripe ili Ančičin brat Viculin, koji je zbog živopisnih replika možda ponajbolje okarakteriziran lik u drami. No komički se potencijal tih likova – hranjen njihovom »drugošću«, lokalnom obilježenošću s obzirom na urbanu svakodnevicu – ipak ne eksploatira onako kako se to čini u najvažnijim Držićevim dramama, poglavito u Dundu Maroju ili Noveli od Stanca. U Arkulinu je, s druge strane, autorska satira usmjerena ponajviše na sloj novonastalih bogataša poteklih iz pučanske klase, koji su se obogatili pomorskim ili trg. poslovima te su, motivirani ugl. dobrom zaradom, pristupali ujedinjenoj kršć. floti protiv tur. snaga, unatoč načelnomu protivljenju dubr. vlasti. Slobodan P. Novak stoga Arkulina tumači slično kao i Novelu od Stanca (Planeta Držić, 1984). Arkulin je gl. junak jedne jezgrovite i jednostavne dramske beffe koja, zapravo, proizvodi burlu nad njim samim, što u njemu izaziva osjećaj stalne ugroženosti. On je, u tom smislu, ugrožen ne samo kao gospodar kojemu prijeti razbaštinjenje – npr. Negromant mu simbolički otima kuću čineći da ona na trenutak nestane – nego i kao neženja kojega svi žele samo prevariti: »Želja Arkulinova da ga pravosudni sistem zaštiti naravno ne može uspjeti i on ostaje ruinan i ugrožen zato što mu Negromant može dići sve. Dakle, ne samo uzeti miraz, nego i kuću, i dom i gospodstvo, i status i fizis!«. Upravo zbog toga je satirična oštrica komedije usmjerena više prema jednom moralnome načelu, ne toliko tipskoj plautovskoj škrtosti koliko prema težnji za neprestanom akumulacijom dobara na tuđu štetu. U tome se vjerojatno krije pitoma reakcionarnost Arkulina.

Autor: Leo Rafolt