ARKULIN

ARKULIN, lik u komediji Arkulin, »stari neženja« koji je prototip škrtog i pohlepnoga starca i hvalisavca (senex comicus) iz plautovsko-terencijevske komičke dramaturgije.

Arkulin predstava

Predrag Vušović kao Arkulin, Dubrovačke ljetne igre, 2007
(redatelj Krešimir Dolenčić)

Kotoranin Tripe nerijetko ga naziva Arkulo Arkulinović. U komediji je karakteriziran na različite načine, iako se doima smiješnim i nakaradnim ponajviše zbog svojih postupaka, koji ga naposljetku pretvaraju u grotesknu figuru obilježenu iracionalnim strahom. Njegova je ugroženost u drami višestruka i donekle složenija od Skupove, iz istoimene Držićeve komedije, jer Arkulin se ne boji samo da će izgubiti trgovinom stečeno blago nego strahuje da će izgubiti i gospodstvo, društv. status i sl. Na tom tragu valja tumačiti Držićevu satiru, usmjerenu prema likovima novonastalih bogataša koji se financijskom prevlasti nastoje domoći višega društva. Arkulin je redovito karakteriziran i jezikom, koji je najčešće mješavina talijansko-dubrovačke makaronike, a, kao takav, pojavljuje se u nekoliko diskurzivnih obrazaca: isprva kao neuspješan pokušaj simulacije lirsko-udvaračke retorike (»Quella dolce memoria di quello zorno / che fu prinzipio a si lunghi martiri, / početak koja bi od moje tužice; a sad me pokriepi, gizdava rozice. Tvoj sam rob, tvoj sluga i tvoj ću umriti, / diklice, ni druga moje oko nego ti!«, I, 1; Vlah to komentira tipičnim komediografskim govorom usmjerenim u stranu, prema publici: »Rekoh vam ja er moj gospodar Arkulin i bersat umije«, I, 1), odn. kao jezik ruinana i nasamarena starca na kraju komedije. Ako u prvom primjeru njegova makaronika Držiću služi za spretno obračunavanje s petrarkističkim poetičkim konvencijama, u drugom primjeru ona dočarava Arkulinovu moralnu i financijsku pro-past. Frano Čale smatra da se takav govor naslovnoga junaka može interpretirati u svjetlu njegova zanimanja, prekomorske trgovine, koja mu je omogućavala učenje tal. jezika u praksi, u svakodnevnom poslu, nipošto retorički sofisticirano inojezično obrazovanje. Arkulin je središnja svijest komedije, pa se nad njegovom nakaradnom figurom, zapravo, čini svojevrsna beffa, komediola posve nalik onoj koju družina Dživa Pešice čini nad starcem Stancem u Noveli od Stanca. U pozadini toga komičnoga lika najvjerojatnije stoje karikaturalno hipertrofirani obrisi novonastalih bogataša poteklih iz pučanske klase, koji su se obogatili pomorskim ili trg. poslovima u inozemstvu te koji su, ugl. zbog dobre zarade a protivno senatskim odredbama, pristupali ujedinjenoj kršć. floti protiv tur. snaga. Međutim, semantičko je polje toga lika vrlo ograničeno. On ni u jednom trenutku nije svjestan prijevara koje mu se pripremaju – ponajprije u taboru Ančičine svojte, koja od njega želi iskamčiti pozamašno uzmirazje – a kada postane svjestan svoje zablude, u završnim prizorima komedije, nije u mogućnosti djelovati jer ga je Negromant začarao. Negromant je jedini lik koji se uspijeva suprotstaviti Arkulinovu glavnom svjetonazorskom obrascu – žudnji za posjedovanjem, za vlasništvom – zbog čega prvo čini da mu nestane kuća, a zatim ga uvlači u spretno pripremljenu klopku, u kojoj ključnu ulogu ima ni manje ni više nego predstavnik vlasti, sudac, kojemu baš Arkulin bezrezervno vjeruje (»Po’ ću na sudije, da ovoga negromanta činim izagnat iz grada; inako će oborit vas grad od vješala čovjek«, IV, 3). Završne Arkulinove replike, u kojima od sluge Kučivrata traži potvrdu svojega gospodstva (»Hvala Bogu er ti sam gospodar«, V, 6), koje je na početku komedije bilo neupitno, možda najbolje iskazuju njegovo stanje: »Ja, Kučivrate, što sam patio od vragolija i od tizijeh nemani! Jezus, abe Marija, ukloni Bog svakoga našega neprijatelja od tolicijeh tuga! – Milica, nu da’ malo krštene vodice. Amen, amen!« (V, 6).

Autor: Leo Rafolt