ARIOSTO, LUDOVICO

ARIOSTO, LUDOVICO, talijanski pjesnik (Reggio Emilia, 8. IX. 1474 – Ferrara, 6. VII. 1533).

Premda je odrastao u rodnom gradu, više je bio privržen Ferrari, rodnom gradu oca Niccolòa, kamo se obitelj preselila kada je Ludovico imao deset godina. Na očev nagovor studirao je pravo u Ferrari 1489–94. Sljedećih pet godina proveo je studirajući književnost. U skladu s humanističkim obrazovanjem, studij je bio usmjeren na proučavanje latinske i grč. književnosti, a završio ga je 1499. God. 1500. umro mu je otac pa je Ariosto, kao najstariji sin u obitelji s desetero djece, bio prisiljen napustiti knjiž. karijeru i početi uzdržavati obitelj. God. 1502. postao je zapovjednik tvrđave Canossa, a 1503. stupio u službu kardinala Ippolita d’Estea. Ambiciozni pjesnik postao je dvoranin. Život na dvoru, iako nije bio u skladu s njegovim knjiž. težnjama ni s njegovom prirodom, osiguravao je ugodan život njegovoj obitelji. Kao kardinalov familiare (savjetnik) imao je dužnost pozdraviti kardinala pri dolasku, biti nazočan dok je on objedovao, servirati mu piće te mu čak asistirati pri odijevanju i razodijevanju. U ulozi savjetnika pratio je kardinala na diplomatskim putovanjima, koja su katkad bila opasna. Počeo je obavljati sve važnije dužnosti, uključujući put u Veneciju 1509. da bi podupro kampanju Ferrare protiv Mletačke Republike, kao i odlazak 1512. u Rim s kardinalovim bratom Alfonsom. Na rim. dvoru Ariosto se nadao položaju koji će mu ostaviti više slobodna vremena kako bi se posvetio knjiž. radu, ali u tome nije uspio pa se vratio u Ferraru. Napisao je nekoliko lat. pjesama po uzoru na Horacija i Tibula. God. 1505. počeo je raditi na djelu koje ga je proslavilo – epu Mahniti Orlando (Orlando furioso), usavršavajući ga cio život. Ep počinje kao nastavak djela Mattea Marije Boiarda Zaljubljeni Orlando (Orlando innamorato). Boiardo je umro 1494. i ostavio djelo nedovršeno, a Ariosto je svoje djelo započeo ondje gdje prestaje Boiardovo, stihovima: »Le donne, i cavallier, l’arme, gli amori, / Le cortesie, l’audaci imprese io canto« (»O ženama i damama, vitezima i oružju ja pjevam, / O kavalirstvu i mnogim hrabrim pothvatima«). Uvodni stihovi prizivaju početne stihove Ilijade. Prvo izdanje Mahnitog Orlanda objavljeno je 1516. u Veneciji, drugo 1521. u Ferrari. Spomenuta izdanja sastojala su se od četrdeset pjevanja pisanih ottavom rimom. Orlando (tal. inačica imena Roland) doživljava niz avantura, od kojih su mnoge opisane u maniri srednjovjekovnog i ranorenesansnog epskog, herojskog i romantičnog pjesništva. Mahniti Orlando sadržava tri temeljne priče oko kojih se smjenjuju različite epizode: priča o Orlandovoj neuzvraćenoj ljubavi prema Angelici, čija intenzivnost uzrokuje Orlandovo ludilo (furioso); rat, pokraj Pariza, između kršćana predvođenih Charlemagneom i Saracena predvođenih Agramanteom; priča o ljubavi Ruggiera i Bradamante. Treća je priča vjerojatno posvećena kardinalu Ippolitu d’Esteu, obitelj kojega je navodno nastala zajednicom ljubavnika iz priče. Odmah nakon objavljivanja Mahniti Orlando stekao je popularnost u cijeloj Europi i snažno utjecao na potonju književnost renesanse. Ariosto je napisao i sedam satira (Satire, 1517–25) po uzoru na Horacijeve Sermones i mnogobrojne drame (ŠkrinjaLa Cassaria, 1508; PretpostavljeniI Suppositi, 1509; NegromantIl Negromante, 1520; La Lena, 1521; I Studenti, posmrtno objavljena kao La Scolastica i dr.). Ta su djela, iako temeljena na lat. klasicima, bila nadahnuta tadašnjim stvarnim životom, u doba kad su imitacije rim. komedije postale dominantnim modelom za eur. komediografiju.

Il Negromante

Ludovico Ariosto, Il Negromante, Venecija, 1551.

Spominjanje Ariosta u kontekstu istraživanja izvora Držićevih djela kretalo se od općenitih konstatacija da je Držić tijekom školovanja u Sieni upoznao i Ariostove komedije (A. Kadić, Marin Držić, hrvatski renesansni dramatičar – Marin Držić, Croatian Renaissance Playwright, 1959) do pokušaja utvrđivanja tematsko-motivskih podudarnosti. Primjerice, Ferdinanda de Stavola u radu »Pjerin« di Marino Darsa (Držić) nalazi sličnosti između Pasifila, parazita u Ariostovoj komedije I Suppositi i Obloždera. Ipak, od svih Držićevih djela Arkulin se najčešće povezivao s nekim Ariostovim djelom – komedijom Il Negromante. Detaljnu usporedbu drama obavio je Franjo Švelec, ispitujući koliko su bliski likovi Iachelina i Negromanta. No dok se Iachelin ne bavi ničim okultnim, Negromant izvodi dva racionalno neobjašnjiva čina (nestanak Arkulinove kuće, preuzimanje Arkulinova lika); u Iachelinove sposobnosti neki likovi sumnjaju (Cintijev sluga Temolo, Iachelinov sluga Nibbio), a Negromantove moći nitko ne dovodi u pitanje. Švelec zaključuje: »Veza između Držića i Ariosta u tom liku mogla je stoga biti samo u nazivu Držićeva lica i u naslovu Ariostove komedije, a likovi sami – i po funkcijama, i po akcijama, i po rječniku, i po dometu uopće – potpuno su različiti« (Komički teatar Marina Držića, 1968). Krhka je spona između Ariosta i Držića Orlando, kojega spominju likovi u nekoliko drama (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 1, s. 57–60; Dundo Maroje, IV, 7; Tripče de Utolče, III, 5; Arkulin, I, 1). Naime, samo se u komedijama Tripče de Utolče i Arkulin misli na srednjovj. viteza, dok se u ostalim slučajevima asocira ponajprije stup na dubr. Placi. Uz Arkulinovu repliku: »Pripao, an? Vukava, dva jednomu dušu vade, a Orlando nigda ne ktje neg jednoga na sebe«, Frano Čale dodaje tumačenje: »Misli se na junaka Ariostova Mahnitog Orlanda« (Marin Držić: Djela, 1979). Treba navesti da se Ariostovih knjiga moglo naći u Dubrovniku, što svjedoči zapis od 25. VI. 1549. u Diversa Notariae, u kojem su zabilježene knjige koje su stigle iz Venecije dubr. knjižaru Antoniju de Odolisu iz Brescie: pet primjerka komedija La Lena, Il Negromante i La Cassaria, šest komedije I Suppositi, čak četrnaest primjeraka Mahnitog Orlanda te deset primjeraka Satira.

Autor: Trevor Laurence Jockims