APULEJ, LUCIJE (LUCIUS APULEIUS)

APULEJ, LUCIJE (LUCIUS APULEIUS), rim. književnik, retoričar i filozof (Madaura, pokraj današnjega Mdauruša u Alžiru, oko 125 – ?, oko 180).

Lucije Apulej  (Lucius Apuleius)

Lucije Apulej
(Lucius Apuleius)

Autor je jedinoga cjelovito očuvana romana u rim. književnosti. Rođen je u Africi, na granici Numidije i Getulije, a studirao je retoriku u Kartagi i filozofiju u Ateni. Neko se vrijeme bavio u Rimu odvjetništvom, a potom se vratio u Afriku. Brak s bogatom i nešto starijom udovicom Pudentilom uvukao ga je 158. u sudski spor s njezinom rodbinom, koja ga je optužila za čarobnjaštvo. Optužbe se oslobodio obrambenim govorom koji je postao gl. izvorom za njegovu biografiju. Najvažniji je predstavnik »druge sofistike« u rim. književnosti, vrstan poznavatelj nekoliko jezika, ponajprije latinskoga, grčkoga i punskoga, s izraženom sklonošću za tajna filozofijska i religijska učenja. Još za života stekao je reputaciju čudotvorca i čarobnjaka, koja je uvelike utjecala i na potonje razumijevanje njegova djela. Ogledao se u različitim knjiž. vrstama, npr. u pripovjednoj prozi, govorništvu i filoz. esejistici, no po opsegu i književnopov. relevantnosti prvo mjesto pripada romanu Metamorfoze (Metamorphoses) u jedanaest knjiga, koji je u povijestima ant. književnosti poznatiji po alternativnom naslovu Zlatni magarac (Asinus aureus). U njemu pripovjedač, Lucije iz Korinta, izvješćuje u prvom licu o tome kako je na putu kroz Tesaliju zbog radoznalosti postao magarac, kako je pao u ruke razbojnika i potom višekratno mijenjao gospodare, da bi, naposljetku, na svetkovini božice Izide ponovno zadobio ljudsko obličje. Identifikacija pripovjedača Lucija s pov. osobom autora u posljednjoj knjizi bila je povod različitim interpretacijama. U pripovjednoj potki ističu se mnoge osamostaljene manje cjeline, među kojima je najpoznatija bajka o Kupidonu i Psihi. Kao govornik Apulej se dokazao Obrambenim govorom (Apologia). Cvjetni izbor (Florida) antologijska je zbirka ulomaka iz njegovih govora i deklamacija u četiri knjige. Na tragu obnovljena interesa za Platona sastavio je dva popularnofilozofska spisa: O Platonu i njegovu učenju (De Platone et eius dogmate) i demonološku raspravu O Sokratovu bogu (De deo Socratis). Dvojbeno je treba li mu pripisati autorstvo ogleda O svijetu (De mundo), slobodne preradbe tobožnjega Aristotelova djela. U izrazu je sljedbenik azijanizma, jer je njegov leksik jedinstvena mješavina arhaizama, grč. posuđenica, poetizama i elemenata iz razgovornoga jezika. Sve do novovjekovlja držali su ga važnim platonističkim autoritetom. Njegove su Metamorfoze ostavile mnogobrojne tragove ne samo u zapadnoeur. književnostima, npr. u djelu Jeana de La Fontainea i Johna Keatsa, nego i u lik. umjetnostima (Antonio Canova).

Na neke motivske podudarnosti između Apulejeva najpoznatijega djela i Grižule upozorio je Albert Bates Lord u raspravi Igra riječi i značenja u Držićevu »Plakiru« (1967). Lord napominje kako je Držić morao poznavati fabulu Zlatnog magarca, koja mu je vjerojatno poslužila za stvaranje lika Plakira, kao što je, uostalom, poslužila i Williamu Shakespeareu u Snu ivanjske noći (Midsummer Night’s Dream), za oblikovanje Pucka. Riječ je o poznatoj epizodi iz Apulejeva romana, u kojoj se ukratko govori o ženskom potomku Kupidona i Psihe, a koja je bila poznata i popularna u Držićevo doba. U Držićevoj verziji spomenute epizode Plakir je Kupidonov muški potomak, koji ga na jednom mjestu tako i naziva: »O Plako, sinko moj, zamčica gdi ti je?«, na što mu on odgovara u stihovima: »Malahni ćaćko moj, ma sioni, ȍvo je / pripravan sinak tvoj na službe na tvoje« (II, 1).

Autor: uredništvo