ANTITEZA

ANTITEZA (grč. ἀντίϑεσις: opreka), u retoričkom smislu figura mišljenja kojom se sadržajno suprotstavljaju i supostavljaju riječi, dijelovi rečenice ili rečenice, što katkad za posljedicu može imati zamjenu sadržaja (enalaga), dakle semantičko obrtanje.

Grižula

Predrag Vušović kao Grižula i Kristina Krepela kao Gruba, Grižula, Dubrovačke ljetne igre, 2005 (redatelj Paolo Magelli)

O antitezi kao karakterističnoj osobini Držićeva stila prvi je pisao Milan Moguš (Jezični elementi Držićeva Dunda Maroja, 1968), što će poslije – osobito u analizama Frana Čale – biti prihvaćeno kao temelj Držićeva diskursa, odn. poetike. Čale je upozorio na antitetički potencijal Držićeva dramskoga stvaralaštva, smatrajući da antiteza čini osnovni semantički i sintaktički obrazac njegova opusa. Njegova se analiza antiteze ne zaustavlja samo na stilskoj razini (jer antitetičko-oksimoronske figure doista su česte u Držićevu aloglotskom iskazu) nego se proteže i na idejnu ili pak ideologemsko-svjetonazorsku razinu: »Jedinstvo Držićeva stvaralaštva u svim djelima i fazama može se uočavati slijedeći spomenute korelacije (pisma, Negromantov prolog, komedije), ali polazeći od povijesno što primjerenijeg tumačenja smisla ključnih pojmova ‘ljudi nazbilj’ i ‘ljudi nahvao’, koje ćemo razmotriti u dvjema bitnim njihovim odredbenicama: kao sintezu filozofskih i političkih pogleda, temeljenih na spoznajama suvremene misli u djelima humanističkih i renesansnih pisaca i teoretičara, i kao stilem koji izražava središnju antitezu i služi objašnjenju obilja drugih najraznovrsnijih antiteza, za Držićev stil karakterističnih kao znakova društvenih suprotnosti i ‘dvostrukog morala’ u svijetu o kojemu je umjetnički i gestom urotnika posvjedočio« (Marin Držić: Djela, 1979). Antiteze koje obilježavaju Držićeve dramske tekstove one su između škrtih i starih gospodara i mladih prevrtljivih slugu, filoz. koncepcija mladosti i starosti općenito, zatim muških i ženskih likova, mudrosti i ludosti, hrabrosti i kukavištva itd. Međutim, antitetički materijal nije jednostavno ukalupljen u Držićev opus, nego je višestruko simbolički posredovan. U tom je smislu i njegova cjelokupna poetika oblikovana »u znaku antiteze«, jer autorovi »knjiški mitološki motivi i autentični pastirski likovi, petrarkizam i antipetrarkizam, neoplatoničke varijacije i najprizemnija realističnost, pravi i preokrenuti svijet komedije, ljudi nazbilj i ljudi nahvao, ludi i mudri, dubrovačko rodoljublje i pokušaj obaranja vlastodržaca s pomoću stranca, obilje antiteza na svakoj stranici, u svim djelima, kao temeljna artikulacija stila – to su očevidni oblici protuslovlja i jasni znaci ambigviteta društvene i političke situacije u kojima je svijet promatrao i o njemu složenim i mnogoznačnim opusom govorio lirski, komički i tragički pjesnik Marin Držić«. (→ POETIKA, RENESANSNA; POSLOVICE, ZAGONETKE I SRODNI OBLICI; STIL)

Nepoznat autor