ALBERTI, LEON BATTISTA

ALBERTI, LEON BATTISTA, talijanski graditelj, kipar, slikar, pisac i matematičar (Genova, 14. II. 1404 – Rim, 25. IV. 1472).

Alberti autoportret

Leon Battista Alberti, Autoportret, oko 1433.

Podrijetlom iz glasovite firentinske obitelji koja je bila prognana. Studirao pravo u Bologni. Prije Leonarda da Vincija raspravljao je o idealu svestrana čovjeka (uomo universale). Još u mladosti (1424) napisao je lat. komediju Philodoxeos, a književnost na nar. jeziku zadužio je raspravama koje označuju preporod tal. umjetničke proze. God. 1443. napisao je prvu gramatiku pučkoga tal. jezika. Najbolje su mu četiri opširne knjige O obitelji (Della famiglia, 1434), u kojima učeno raspravlja o životu, odgoju i savršenom upravljanju u obitelji, u skladu s humanističkim idealom o potpunom razvoju harmonične osobe, odn. o temeljnim obilježjima obitelji kao društv. mikrozajednice. Frano Čale priziva upravo to Albertijevo praktično djelo u sjećanje komentirajući Mionine protofeminističke iskaze u četvrtom prizoru četvrtoga čina Grižule (»Vaše tuge, sjetne žene, na ruke od ljudi došle. Raspiramo se i pridiramo se za njih, i još im smo krive«), jer one svjedoče da M. Držić ne zaobilazi renesansnu temu institucije obitelji, koja se u humanističkom filoz. diskursu ne može odvojiti od drugih moralnofilozofskih tema. Složeni odnos između kreposti i promjenjivosti ljudske fortune zaokupljao je Albertija i u moralističkoj komediji, čije dijelove prožimaju etički i estetski ideali sklada i vjere u ljudski um.

Santa Maria Novella

Leon Battista Alberti, pročelje crkve Santa Maria Novella, 1470, Firenca

U djelu O umijeću građenja u deset knjiga (De re aedificatoria libri X, nastalom 1443–52, objavljenom 1485) sintetizirao je teoriju arhitekture u Rimljana, dajući pritom mnogo suvremenih tehničkih (scenografski relevantnih) uputa te, konačno, zastupajući načelo da treba voditi računa o čvrstoći, svrsishodnosti i ljepoti svake pojedine građevine. Najsnažniji utjecaj na graditeljstvo imali su njegovi projekti za renesansnu palaču Rucellai u Firenci (1446–51), koja će postati prototipom svih potonjih građevina te vrste, ponajprije za rješenje pročelja u dvije boje kamena za crkvu Santa Maria Novella u Firenci koje poslije preuzimaju renesansni graditelji, zatim za crkvu S. Sebastiano u Mantovi, prvu renesansnu crkvu s tlocrtom grč. križa, kao i za crkvu S. Andrea (započeta 1472), najsnažnije majstorovo djelo, koje je poslužilo kao model visokoj renesansi i cijeloj crkv. umjetnosti.

Alberti L’Architettura

Leon Battista Alberti, L’Architettura, Firenca, 1550.

Raspravama O slikarstvu (De pictura, 1435) i O kiparstvu (Da statua, 1440) utjecao je na razvoj renesansne umjetnosti. U držićološkim se istraživanjima redovito ističu njegove moralnofilozofske koncepcije. Svojim je nazorima o promjenjivosti ljudske sreće, odn. o ljudskoj prirodi kao amalgamu zvjerskih i anđeoskih obilježja, ponajprije u duhu filoz. koncepcije o trima sukcesivnim etapama ljudskoga života (feritas, humanitas, divinitas), Alberti utjecao na velik broj renesansnih književnika, možda i na M. Držića, koji o spomenutim problemima intenzivno razmišlja u svojim dramama. Nadalje, motiv stalnog antagonizma između ljudske sreće (fortuna) i vrlina (virtus) kojima valja težiti, barem prema humanističkim uzusima, prisutan je u mnogom replikama Držićevih protagonista, posebice u replikama gl. junaka njegova dramskog svijeta, filoz. razmišljanjima sklonog Pometa. »Držić je, naime, u Italiji Albertija, Picca della Mirandole, Manettija, Pontana, Machiavellija, Guicciardinija i drugih teoretičara i graditelja vizije o čovjeku i mikrokozmu i centru univerzuma naučio ’svih čuda’ i sobom donio spoznaje već zrelog individua koji se povratkom u domovinu susreće sa specifičnom društvenom i kulturnom sredinom, gdje će i literarna rješenja njegovih inspiracija u mnogom pogledu biti osebujna« (F. Čale, Marin Držić: Djela, 1979).

Autor: uredništvo